#122 Dobra vijest koju ne vidite
Ljudski rod - Rutger Bregman (knjiga), Zašto uvijek nađemo razlog za ljutnju - Scotty Hendricks (članak), Zakon velikih brojeva - Jeremy Blitz-Jones (video)
PREPORUKE
Vijest koju nikad nećete pročitati na naslovnici
📕 KNJIGA: Ljudski rod | Čovečanstvo | Humankind - Rutger Bregman
Zamislite avion koji prinudno slijeće i raspadne se u tri dijela. Dim puni kabinu, svi znaju da moraju van. Šta se dešava?
Na Planeti A ljudi prvo pitaju komšiju je li dobro. Oni koji trebaju pomoć izlaze prije ostalih. Neko i život rizikuje za potpunog stranca.
Na Planeti B svako spašava sebe. Panika, guranje, djeca i stariji ostaju zgaženi.
Na kojoj smo planeti? Većina bi rekla B. I većina bi pogriješila.
Ovo pitanje u stvari nije novo. Filozofi ga vode stoljećima:
Thomas Hobbes je mislio da je ljudska priroda opasna i sebična, te da nas od potpunog haosa dijeli samo jaka država i čvrsta vlast.
Jean-Jacques Rousseau je vjerovao suprotno: da je čovjek rođen slobodan i dobar, a da ga civilizacija stavlja u lance.
Autor Rutger Bregman je bliži drugom stajalištu. Jedan je od onih optimista koji nam ponekad idu na živce, ali stranicu po stranicu nudi razloge da ga shvatimo ozbiljno.
Zašto nam onda svijet izgleda kao da je stalno na Planeti B? Zato što nam mediji svakodnevno pune glavu izuzecima i tragedijama. Ono što se rijetko izvještava je tihi napredak. Recimo, u prosjeku je posljednjih dvadesetak godina oko 137.000 ljudi svakog dana izlazilo iz ekstremnog siromaštva. To je mogla biti vijest svako jutro, ali nije.
Bregmanov optimizam može biti naporan, ali podsjeća na nešto važno: način na koji gledamo druge ljude oblikuje i svijet u kojem živimo.
Ako očekujemo najgore, često ćemo ga i dobiti. Ako damo šansu povjerenju, možda otkrijemo da već jesmo na Planeti A.
Kako brojke pobjeđuju slučajnost
🎥 VIDEO: Zakon velikih brojeva - Jeremy Blitz-Jones
Na prvu, svako bacanje novčića ili ruka u pokeru djeluju potpuno nasumično. Ali zakon velikih brojeva kaže da što više ponavljamo isti eksperiment, prosjek se približava onome što očekujemo.
Zato osiguravajuće kuće i kockarnice nikad ne igraju na jedno bacanje. Njihova snaga je u hiljadama ponavljanja. Kratkoročno možeš dobiti ili izgubiti, ali dugoročno se krivulja uvijek izravna u njihovu korist.
Video pokazuje i jednu čestu zabludu, tzv. kockarsku grešku. Ako je pet puta zaredom pala pismo, mnogi misle da je vrijeme da dođe glava. Ali svako bacanje je novo i neovisno o prethodnima.
Vrijedi pogledati jer se iza ove naizgled jednostavne ideje krije važna životna lekcija. Strategije koje imaju smisla na duge staze često pobjeđuju iako kratkoročno znaju izgledati kao poraz.
Zašto nezadovoljstvo raste s napretkom
📄 ČLANAK: Zašto uvijek nađemo razlog za ljutnju - Scotty Hendricks
Francuski mislilac Alexis de Tocqueville je još 1835. uočio zanimljiv paradoks: kako društvo postaje jednakije, tako raste i netrpeljivost prema svakoj preostaloj nejednakosti. Kad su svi različiti, razlike se ne primjećuju. Ali kad su svi skoro isti, i najmanja razlika bode oči.
Primjera ima svuda. U vrijeme kada su Afroamerikanci u SAD-u vodili borbu protiv linčeva i segregacije, niko nije protestovao zbog manjka crnih glumaca na Oscarima. Danas, kada su osnovna prava izborena, baš takva pitanja dolaze u centar pažnje. Komičar Chris Rock je to lijepo sažeo: teško je brinuti o najboljem dokumentarcu kad ti baka visi s drveta.
Tocquevilleov efekat nas uči da nezadovoljstvo nije znak propasti, već napretka. Što više jednakosti ostvarimo, to postajemo osjetljiviji na ono što je još ostalo. Ljutnja je ponekad dokaz da smo već daleko dogurali.
ZANIMLJIVOSTI
⛰️ Goranci: našinski govor sa Šar-planine
Ako čuješ nekoga da kaže da priča „našinski“, vjerovatno je iz Gore. Goranci su mala zajednica na tromeđi Kosova, Albanije i Sjeverne Makedonije. Planine su ih oblikovale, a iz njih su se rasuli širom Balkana i Evrope – najčešće kao poslastičari i pekari.
Jezik planine
Našinski se nalazi na pola puta između našeg i bugarsko-makedonskog jezika, u torlačko-šopskoj zoni dijalekata. Zbog toga ga napola razumijemo, a napola nam zvuči neobično. Evo jedne rečenice:
Jen miljet ako ne pišuje, on neće ima zajedničko pamtenje; će zabrava.
Običaji koji ostaju
Iako su muslimani, Goranci i dalje obilježavaju Đurđevdan. Toga dana sela se pune zelenilom, porodice se okupljaju, a proljeće se dočekuje kao praznik života.
Slatki zanat
Po cijelom Balkanu čut ćete da su baš Goranci najbolji majstori za kadaif, bozu i baklavu. Slastičarne su im bile most prema svijetu, ali i način da se selo nikad ne zaboravi.
Goranci danas nisu brojna zajednica, ali ih odaje trag planine: u riječi, u običaju i u mirisu svježe baklave. I meni su lično bliski: moj čukundjed Misim je bio Goranac koji se u Sarajevo doselio prije više od sto godina.
🎶 Kulturne supersile: kako male zemlje osvajaju svijet
Možete li pogoditi koji je najgledaniji film na Netflixu svih vremena?
Odgovor će vas sigurno iznenaditi: K-pop: Lovci na demone!
Južna Koreja je možda jedina zemlja bez kolonijalne imperije koja je uspjela osvojiti svijet svojom kulturom. K-pop, K-drame, K-beauty… danas su svuda oko nas. To je zanimljivo jer je najveći kulturni uticaj do sada dolazio iz vojnih supersila: SAD s Hollywoodom, Britanija s muzikom i književnošću, Francuska s modom i parfemima, Japan s animeom i sushijem.
Koreja nikad nije bila sila tog tipa. Najčešće je bila stisnuta između Kine, Japana i Rusije. Upravo zato njen uspon izgleda još impresivnije.
Koreja je predvodnik, ali nije usamljena u toj priči. Ima još nekoliko zemalja koje bez tenkova i kolonija osvajaju svijet:
Švedska – od ABBA-e do Aviciija, od Spotifyja do Minecrafta. Zemlja koja redovno izbacuje globalne hitove i igre. Minimalizam u dizajnu je samo šlag na torti.
Danska – skandinavski noir koji nas je zakucao za ekrane, pa Lego i namještaj zbog kojeg poželimo renovirati stan. Kod njih čak i svijeće imaju priču.
Italija – moda, film, opera, pizza… malo je kultura koje su postale svakodnevni dio našeg života. Niko ne mora objašnjavati zašto je italijansko sinonim za stil i uživanje.
Ako se sjetite još nekog primjera, napišite u komentarima!
🎲 Jezik vjerovatnoće: od gotovo nemogućeg do skoro sigurnog
Koliko često čujete da će se nešto “vjerovatno” desiti? Problem je što niko nije siguran šta to zapravo znači. Za nekog je vjerovatno skoro sigurno (90%), a za druge jedva pola-pola.
Naučnici su mjerili ove razlike i pokazalo se da iste riječi ljudi tumače sasvim drugačije. Mala vjerovatnoća nekome znači 5%, a nekome 30%. Moguće se proteže od gotovo nule do 60%.
Zato ozbiljne institucije već godinama pokušavaju unijeti reda. Recimo, klimatski izvještaji UN-a imaju tabelu:
gotovo sigurno znači 95%+,
vjerovatno 70–90%,
moguće 40–60%,
malo vjerovatno 10–30%,
gotovo nemoguće ispod 5%.
CITAT
Ako nije oduševljeno da, onda je ne.
DEREK SIVERS
Odličan ovaj newsletter, uživala sam!