#127 Kako da podaci progovore
Storytelling with Data - Cole Nussbaumer Knaflic (knjiga), Trumpets of Michel Ange - Ibrahim Maalouf (muzički album), Holotropsko disanje - Martina Deletić (life hack)
PREPORUKE
Kako da podaci ispričaju priču
📕 KNJIGA: Storytelling with Data - Cole Nussbaumer Knaflic
Excel je donio mnoge dobre stvari, ali i jedan veliki problem: baš svako može napraviti grafik.
Zanimljiva priča tako može postati dosadna, ili još gore, potpuno nerazumljiva.
Na primjer, koju odluku biste donijeli nakon ovog grafika?
Vjerovatno ste gledali nekoliko sekundi, te ste odustali nakon što vam ništa nije bilo jasno.
Da li je sada bolje?
Pogledajmo još jedan primjer iz prakse:
A evo kako bi to izgledalo kada kroz podatke ispričamo priču:
Autorica Cole Nussbaumer Knaflic napisala je divnu knjigu za sve one koji trebaju nešto komunicirati uz pomoć podataka, bilo da se radi o analitičarima, studentima ili menadžerima.
Nekoliko savjeta:
Ukloniti nered: sve što ne pomaže razumijevanju, smeta. Kad sklonimo višak, poruka postaje jasnija, a publika vidi ono što je bitno.
Istaći ono što je važno: koristiti boju, veličinu ili raspored da usmjerimo pogled gdje treba. Ako je sve istaknuto, ništa ne dolazi do izražaja.
Pokazati ljudima šta da vide i zašto: ne treba očekivati da sami shvate poentu, već objasniti šta brojevi znače i zašto to treba da ih zanima.
Manje je više: ne pokušavati reći sve odjednom. Jasnoća i jednostavnost uvijek pobjeđuju količinu informacija.
Grafikoni koje treba izbjegavati: pie chartovi (zli su), tabele u prezentacijama uživo (izgubit ćemo pažnju publike) i bilo kakav 3D (lijepo izgleda, ali muti sliku).
Trube koje govore svim jezicima
🎺 ALBUM: Ibrahim Maalouf – Trumpets of Michel Ange
Ovo je moj prvi muzički prijedlog u Preporukama – iako se ne smatram stručnjakom, ovaj album mi ne izlazi iz glave. Ibrahim Maalouf, francusko-libanski trubač, svira s emocijom koja nadilazi žanrove i granice.
Njegova muzika je istovremeno mirna i uzbudljiva, moderna i tradicionalna. Ne znam tačno objasniti zašto mi djeluje blisko, ali u toj mješavini francuskog i arapskog, jazza i klasike, ima nešto što zvuči kao domaće.
Kako disanje mijenja svijest
⚡ LIFE HACK: Holotropsko disanje
Martina Detelić iz Zagreba prvi put gostuje u Preporukama. Sociologinja je, coach i facilitatorica koja godinama radi s ljudima. Svoja iskustva iz poslovnog svijeta nadogradila je radom u proširenim stanjima svijesti kroz Grof Transpersonal Training i Holotropic Association Europe. Redovno volontira, iskreno se raduje tuđem napretku i vjeruje da svaka promjena počinje iznutra. Prvu karijeru provela je u novinarstvu kao TV voditeljica i urednica, pa ne čudi što zna postaviti pravo pitanje i prepoznati dobar odgovor.
Piše Martina Detelić
Disanje, glazba i podržavajuće okruženje tri su glavna sastojka potrebna za putovanje u prošireno stanje svijesti. U tom stanju disači istražuju svoj unutarnji svijet, susreću se s potisnutim iskustvima, otpuštaju neželjene simptome i povezuju se s intuicijom. Sve to ljudi doživljavaju na radionicama holotropskog disanja.
Uputa koju disači dobiju je – pojačajte senzacije, emocije, čak i neugodu i tenziju koje osjećate tijekom sesije, jer taj put vodi u otpuštanje i osobni rast. Dakle, radi se suprotno od onoga što u svakodnevnom životu radimo automatski – potiskujemo simptome, na sve načine izbjegavamo nelagodu i tražimo distrakcije. Zašto? Jer naši obrambeni mehanizmi u nekoj fazi života počinju blokirati naš rast, osjećaj unutarnje slobode i mira te našu kreativnost. Bilo bi lijepo da jednostavno odlučimo prestati koristiti te obrane, ali ne ide to baš tako lako. Kako istraživanja pokazuju, tijelo pamti teška iskustva i pohranjuje ih, pa nam je važno te obrane doslovno otpustiti iz tijela, a time i iz naše psihe.
Riječ holotropsko dolazi od spajanja grčkih riječi holos i trepein, što u prijevodu znači “kretanje prema cjelovitosti”. Osoba koja dođe na radionicu diše ubrzano i dublje nego inače, bez pauze između udisaja i izdisaja. Jedna sesija disanja traje tri sata, disač leži u ugodnom položaju s povezom na očima, a uz njega je sitter – osoba koja je sudionik na radionici i s kojom će disač kasnije zamijeniti uloge.
Sesiju prati glasna glazba koja se mijenja kroz ta tri sata. Cijelo vrijeme prisutni su certificirani facilitatori koji su prošli prilično zahtjevan trening kako bi mogli podržavati ljude na ovakvim unutarnjim putovanjima. Važno je naglasiti da je metoda posve ne-direktivna i da se na sve moguće načine podržava, a ne usmjerava individualno iskustvo disača.
Među facilitatorima ima mnogo psihologa, psihijatara i psihoterapeuta, a metoda je prisutna širom svijeta – najviše u SAD-u, Australiji i Europi. Osmislili su je psihijatar Stanislav Grof i njegova supruga Christina Grof. Poznati svjetski autoritet na području rada s traumama, dr. Gabor Maté, zagovornik je ove metode. Kao i mnogi, kroz osobno iskustvo i rad s klijentima svjedoči da se kroz prošireno stanje svijesti lakše pristupa sadržajima koji su potisnuti i koji indirektno uzrokuju neželjene simptome kod velikog broja ljudi.
Psihijatrica Ingrid Pacey smatra da ovakvo disanje omogućuje dolazak u kontakt s iskustvima koja su pojedincima teško dostupna u uobičajenom psihoterapijskom okruženju. Godinama je u svojoj praksi, uz tradicionalan pristup liječenju, održavala i radionice holotropskog disanja zajedno s terapeutkinjom Wendy Barret.
Ovo je vrlo zanimljiva metoda samoistraživanja, ali zbog svega gore navedenog želim naglasiti da je nikako ne biste trebali pokušavati kod kuće i bez prisutnosti licenciranog facilitatora. Ako želite isprobati – radionice se redovito održavaju u Hrvatskoj i drugim europskim državama.
ZANIMLJIVOSTI
🌧️ Sklonost ka pesimizmu: zašto mozak voli očekivati najgore
Čak i kad sve ide dobro, mozak nam šapće da se ne opuštamo jer će se nešto sigurno pokvariti.
Psiholozi to zovu sklonost ka pesimizmu, a radi se o urođenoj navici da vjerujemo kako će budućnost biti gora nego što zaista jeste.
Istraživanje s University College London je pokazalo da ljudi redovno precjenjuju vjerovatnoću loših događaja – bolesti, gubitka posla, nesreća – iako se većina nikad ne dogodi. Druga studija iz 2022. otkrila je da pesimistični ljudi donose pretjerano oprezne odluke: više se osiguravaju, manje investiraju i češće propuštaju prilike jer očekuju loš ishod.
Nekad je to imalo smisla. Naši preci koji su više brinuli imali su veće šanse da prežive – bolje je bilo sto puta pogrešno pomisliti da se u grmlju krije lav nego jednom biti u pravu. Ali danas, kad u grmlju ima više e-mailova nego lavova, taj refleks nas češće koči nego što nas štiti.
Zbog njega sumnjamo u dobre vijesti, odustajemo od ideja i ne vjerujemo kad stvari idu kako treba. A podaci pokazuju suprotno: većina katastrofa koje predviđamo nikad se ne dogodi, a svijet, uprkos svemu, ipak napreduje.
Možda bi mozak ponekad trebalo podsjetiti: “Opusti se – nije lav, samo je ponedjeljak.“
🏇 Stepski nomadi: konjanici koji su vladali svijetom
Euroazijska stepa – nepregledna traka trave od Mađarske do Kine – bila je dom civilizacija koje su savršeno razumjele gdje žive. To prostranstvo nije moglo hraniti ljude, ali jeste konje, ovce i koze. A nomadi su znali kako da iz toga izvuku maksimum.
Dok su carstva gradila zidove i oranice, stepski narodi su putovali, jeli i ratovali u pokretu. Od Huna i Avara do Mongola, njihova snaga ležala je u mobilnosti: mogli su dnevno prelaziti i do 100 kilometara, a svaki ratnik je imao više konja i mijenjao ih da se ne umore. Napadali su brzo, lažno se povlačili i vraćali iz drugog pravca prije nego što bi neprijatelj shvatio šta se dešava.
Njihova ekonomija bila je samoodrživa: životinje su im davale meso, mlijeko, kožu, krzno i kosti – sve što je potrebno za oružje, odjeću i krov nad glavom. Stepa je za njih bila i polje i fabrika i ratište.
Ako ste ste slučajno zapitali zašto je Moskva jedan od najsjevernijih glavnih gradova na svijetu, razlog je da bi imala 200 kilometara tampon-zone bez trave – jer konji osvajača ne mogu ratovati ako nemaju šta da pasu.
Njihova era završila je tek s vatrenim oružjem i državama koje su mogle graditi čvrste granice. Ali više od hiljadu godina, konj, luk i nepregledna trava bili su dovoljni da drže svijet u strahu.
🦇 Šišmiši: superheroji prirode
Šišmiši su jedini sisari koji mogu letjeti. Njihova krila su zapravo izduženi prsti obavijeni tankom kožom, pa je svako krilo zapravo ruka.
Spavaju naglavačke jer im je tako lakše pobjeći – dovoljno je da puste stisak i odmah su u letu.
Iako ne vide loše, po noći se oslanjaju na eholokaciju. Šalju talase zvuka iz usta ili nosa, a zatim osluškuju kako se odbijaju od okoline. Po tim odjecima precizno mapiraju prostor oko sebe i hvataju i najmanjeg komarca u letu.
Na Zemlji postoji više od 1.400 vrsta šišmiša, što znači da čine gotovo četvrtinu svih sisara na planeti.
Šišmiši imaju i izuzetno jak imunološki sistem. Zbog visokih temperatura i brzog metabolizma koji prate letenje, razvili su mehanizme koji stalno popravljaju oštećenu DNK i čine ih otpornim na mnoge viruse opasne za ljude.
Bez njih ne bismo imali mango, bananu ni tekilu. Njihov izmet, poznat kao guano, toliko je hranjiv da se koristi kao prirodno đubrivo.
Svake noći pojedu milijarde insekata, među njima i komarce i poljoprivredne štetočine. Time čuvaju ravnotežu prirode i pomažu ljudima više nego što mislimo.
CITAT
Vidjeti ono što nam je pred nosom zahtijeva stalnu borbu.
GEORGE ORWELL