#129 Mentori koje ne znamo da trebamo
Mentorske priče - Petar Mandić (knjiga), Leksikon - Jasmin Porobić (video), Autopsija unaprijed (life hack)
PREPORUKE
Mentori koje ne znamo da trebamo
📕 KNJIGA: Mentorske priče - Petar Mandić
Drugi put u Preporukama za radoznale gostuje Srđan Knežević iz Zagreba – nekadašnji korporativni menadžer, danas poslovni trener i mentor, neukrotivi motociklist i avanturist, zaljubljenik u društvene igre i budući psihoterapeut.
Piše Srđan Knežević
Malo o temi koja je, kao i brojne druge koje bi nam mogle pomoći, van fokusa.
Bavimo se na vrlo isprekidan način sa svime... ustašama i partizanima, gdje si bio devedeset prve, koliko tko ima i kako je došao do toga (u prijevodu: kako bih ja to mogao/la), koliko je tko platio kakav kvadratić stana, gdje čije dijete ide u kakvu školu (u prijevodu: koliko je tko dobar roditelj) i svime tome sličnim.
Dovoljno je pogledati medijski prostor - rastrgane teme u presjeku dnevno-političke paralelne realnosti. Bez preuzimanja odgovornosti, i dalje koristimo modele razmišljanja i komuniciranja iz prošlosti, koji više nisu adekvatni kao model za odgovore na teme iz sada i ovdje te na ono što nas očekuje sutra. Sve se vrti oko tema prošlosti (na loš način) i mjerenja tko je bolji.
Kako izaći iz začaranog kruga modela individualnog i društvenog promišljanja koji očito ne funkcionira?
Knjiga Petra Mandića “Mentorske priče” pravo je osvježenje i za gore navedeno, ali i za teme osobnog razvoja, poslovnog self-helpa ili u koju god sličnu ladicu želite pospremiti. Na vrlo jednostavan (čitaj: genijalan) način omogućuje pogled kroz odškrinuta vrata u prostor novih modela promišljanja.
Njezina je tema mentorstvo, za čovječanstvo drevan koncept, a za modernog čovjeka, pogotovo na ovim prostorima, koncept koji smo davno zaboravili ili ga nikad zapravo nismo usvojili, kako vam draže.
Zašto je za nas Balkance ovo vrijedan doprinos?
Jer smo i dalje jako osjetljivi na feedback.
Jer smo skloni ponavljati povijest.
Jer, po mom mišljenju, na ovim prostorima imamo prvenstveno upravljački problem, ne problem resursa ili tehničkog znanja.
Jer sporo unaprjeđujemo kvalitetu načina na koji mislimo i djelujemo.
U odnosu na navedene teme, mentorstvo kao koncept može djelovati vrlo poticajno i multiplikativno.
Ne vjerujete mi?
Pokušajte se prisjetiti učitelja, šefa ili kolege koji vas je spasio, pomogao vam ili vas promijenio. Možda je ta osoba bila razlog što niste bježali iz škole u kafić ili odustali od posla, ili je zaslužna što ste naučili nešto što vam je kasnije promijenilo život i otvorilo mogućnosti.
Ako ste imali barem jednu takvu osobu na svome putu, razlog zbog kojeg ste danas ovdje, a ne negdje drugdje, onda znate koliko to znači. Ako niste, znate koliko je teško bilo sam/a krčiti pred sobom put i učiti sve kroz pogreške (svoje ili tuđe).
Sada zamislite kad biste imali takvu podršku kontinuirano.
Kad bi to bio generacijski pristup...
Kako bi izgledale te škole, organizacije, politički prostor, kvaliteta naših razgovora, TV program, naslovi novinskih članaka?
Knjiga je pitka, brza, jednostavna - izvrsna! Živjeti kontinuirano poneko od načela iz nje već je proces. Za koji će vam možda dobro doći i neki mentor. 😉
Zašto nam trebaju i val i stijena
📺 VIDEO: Leksikon - Jasmin Porobić
Ako tražite smislen razgovor za jednu mirnu jesenju večer, preporučujem novu emisiju Leksikon.
Format nije klasični intervju: gost izvlači nasumična slova, a svako slovo otvori novu temu. Razgovor tako ide od ljubavi i discipline, preko karatea, do tuge i nježnosti.
Voditeljica je Lejla Tahirović – arhitektica, pjevačica benda Opatica i komesar, piše kolumne, a sada vodi i ovaj autorski format.
Gost je Jasmin Porobić – novi selektor bh. karate reprezentacije, nekada najmlađi crni pojas na prostoru bivše Jugoslavije, menadžer i autor poezije.
Osnivač je i karate kluba Kenshusei što je japanski naziv za učenika koji se trudi postati majstor.
Ako i ne stignete odgledati sve, mislim da vrijedi zbog ova tri momenta:
Karate kao put, ne samo sport
Jasmin objašnjava šotokan i bušido kroz jednostavne slike: šoto je val, kan je stijena, a bušido je kodeks koji spaja hrabrost, disciplinu i kontrolu nad sobom. U tom okviru karate postaje i vještina i način razmišljanja, a ne samo takmičenje.Tatami kao sažetak života
Kroz sliku djevojčice koja izlazi na tatami opisuje kako djeca u par minuta prođu kroz tremu, instrukcije, udarce, pobjedu ili poraz. Jedna mala vježba otpornosti koja dobro dođe u vremenu kada je ekran najlakša opcija.Emocije i mjesto nježnosti
Kod slova T bira tugu i vrlo konkretno govori zašto je važno da muškarci nauče reći kako im je, umjesto da glume mačo likove. Na kraju dodaje i misao koja se lako pamti: trebamo biti svjetlost drugim ljudima.
Umjesto uspjeha, bolje proučavati propast
💡 LIFE HACK: Autopsija unaprijed
Često slušamo o ključnim faktorima uspjeha.
Ali ako malo bolje razmislimo, brzo ćemo shvatiti da je većina tih priča mješavina truda i sreće.
O propalima se rjeđe govori, iako se tu krije više pouka. I sam se često uhvatim kako lakše čitam o pobjednicima nego o onome što ljude najčešće dođe glave.
Šta najčešće presudi projektima
Kada se sabere dovoljno autopsija neuspjelih projekata, uglavnom se vrte iste stvari:
Ne rješava stvaran problem
Ideja je zgodna, ljudi kažu da je simpatična, ali se ništa u njihovom ponašanju ne mijenja. Lijepo je čuti pohvalu, ali ona rijetko znači potrebu.Tim se iznutra potroši
Nejasne uloge, nedovršeni razgovori, sitnice koje se gomilaju. Na kraju se često kaže da je projekat bio izazovan, a pravi razlog je ležao u odnosima.Premalo zraka i goriva
Nedostatak vremena, fokusa ili novca. Sve se radi sa strane, pomalo, pa projekat ostane između dvije stolice i nikad ne dobije punu šansu.Izbjegavanje teških tema
Svi vide slabosti, ali niko ih ne izgovori naglas. Iz najbolje namjere da ne kvarimo atmosferu, ostavimo problem da polako potkopava cijelu priču.
Autopsija unaprijed
Jedna jednostavna vježba pokazala se izuzetno korisnom kada radim strateške radionice s timovima: autopsija unaprijed.
Zamislimo da je za godinu dana projekat potpuno propao.
Šta bi moglo biti nekoliko najvjerovatnijih razloga zašto se to desilo?
Za svaki razlog razmislimo šta je neki mali korak koji se može napraviti odmah kako bi se ta opasnost smanjila.
Nije čarobna formula, ali jeste dobar način da se izbjegne najčešća i najgluplja propast, ona koju smo mogli predvidjeti.
Na kraju, Nassim Nicolas Taleb je to fino sažeo u jednoj rečenici:
Kada upravljamo rizikom, samo jedna stvar zaista zaslužuje punu pažnju – mogućnost potpunog sloma.
ZANIMLJIVOSTI
☠️ Gusari, hajduci i uskoci: bunt protiv sistema
Gusari, hajduci i uskoci opstaju u pop kulturi jer nude ono što uvijek pali: mala družina protiv velikog sistema. U svijetu punom pravila i nejasnoća, oni su simbol slobode, neposluha i hrabrosti.
Gusarska demokratija
Malo ko zna da su gusarski brodovi često bili pravedniji od kraljevskih.
Posada je birala kapetana, mogla ga smijeniti glasovima, a plijen se dijelio po unaprijed dogovorenim pravilima.
Postojala je čak i neka vrsta osiguranja – ko bi izgubio ruku ili nogu dobijao je veći dio plijena.
Za običnog mornara, to je bio rijedak osjećaj ravnopravnosti na moru.
Hajduci između mita i stvarnosti
Na Balkanu, hajduci su bili mješavina razbojnika, gerilaca i narodnih junaka.
Dio njih je živio isključivo od prepada, ali drugi su sebe vidjeli kao borce protiv nepravde.
Imali su svoje nepisane zakone, dijelili plijen i oslanjali se na jatačke mreže koje su ih štitile i hranile.
Narodna epika ih je dodatno uljepšala, pretvorivši ih u zaštitnike slabih, a tamnije detalje gurnula u stranu.
Uskoci: ratnici koji nisu priznavali granice
Uskoci – posebno senjski – bili su ratnici izbjeglice koje je Habsburška monarhija koristila kao pomorsku gerilu (o njima možete saznati više u fantastičnom romanu Djeca zemlje i neba koji sam preporučio u 14. broju).
Imali su zvaničnu dozvolu da napadaju neprijateljske brodove, ali su tu dozvolu često tumačili široko.
Zbog toga su završavali i kao junaci i kao diplomatski problem, ali u kolektivnom sjećanju ostali su upamćeni po hrabrosti i neposlušnosti.
Zašto priča i dalje traje?
Zato što volimo narative u kojima mala, hrabra skupina nadmudri velike.
Gusari, hajduci i uskoci utjelovljuju fantaziju života po vlastitim pravilima – bez šefova, poreza i formulara.
Stvarnost je bila mnogo surovija, ali mit živi jer nam povremeno treba vjerovati da mali ipak mogu pobijediti.
✊ Puristi i pragmatičari: zašto se aktivisti svađaju
Kad se gleda sa strane, društveni pokreti često izgledaju kao potpuni haos.
Na istom protestu jedni traže sve i odmah, dok drugi pregovaraju za mali ustupak. Lako je pomisliti da se međusobno koče, ali ta napetost je zapravo dio mehanizma promjene.
Filozof Jonny Thomson razlikuje dvije krajnosti:
Puristi razmišljaju u apsolutnim kategorijama: ropstvo mora nestati, rat se mora zaustaviti, prava moraju biti ista za sve. Kompromis im izgleda kao odustajanje.
Pragmatičari gledaju šta se realno može pomjeriti danas. Ako svijet može postati 10% pravedniji, i to vrijedi.
Historija je puna primjera u kojima se ova dva pristupa, koliko god djelovali suprotno, ipak nadopune. Sufražetkinje koje su početkom 20. stoljeća razbijale izloge skretale su pažnju na nepravdu, dok su druge grupe istovremeno pregovarale o postepenim reformama. Rezultat je bio najprije djelimično pravo glasa za žene, pa zatim potpuna ravnopravnost.
Pitanje za vas: da ste bili protivnik ropstva u 18. vijeku, biste li prihvatili ponudu da se zabrani trgovina djecom, znajući da takav kompromis možda produžava ropstvo odraslih? Teško pitanje, ali upravo takve dileme pokazuju koliko je aktivizam složen.
Puristi pomjeraju moralne granice. Pragmatičari ih prevode u zakone i konkretne odluke. Aktivizam je zato uvijek malo neuredan, ali dugoročno ta mješavina često stvori svijet koji je barem malo bolji nego što je bio.
🏛️ Gradovi-države: povratak stare ideje?
Ako zavirimo malo u historiju, vidimo da su Atina, Sparta, te Mletačka ili Dubrovačka republika bile uspješne ne zato što su bile velike, nego zato što su bile pametno organizovane.
Njihova snaga nije dolazila iz veličine teritorije, nego iz pametne lokacije na trgovačkim putevima i sposobnosti da brzo donose odluke. Kada se živi u gradu koji je ujedno i država, odmah je jasnije zašto se ulaže u flotu, zidine ili tržnicu. Sve je bliže, konkretnije i ličnije.
Danas se čini da se ta ideja polako vraća u novom obliku. Singapur je vjerovatno najbolji primjer grada-države koji je od močvarnog ostrva postao logistički, finansijski i tehnološki centar svijeta. Dubai unutar UAE ili Hong Kong u Kini funkcionišu kao gradovi sa sopstvenim pravilima, porezima i ekonomskom logikom, često znatno drugačijom od ostatka države.
Neki ekonomisti zato ozbiljno razmišljaju da bi pojedini veliki gradovi kao što je London bili uspješniji i funkcionalniji kada bi imali više političke samostalnosti od svojih država.
Kako se svijet ubrzano urbanizira, možda ćemo opet više govoriti o gradovima-državama. Na kraju krajeva, povijest ih pamti kao mjesta gdje je inovacija brže napredovala nego bilo gdje drugo.
CITAT
Volimo zamišljati svoje prvake i idole kao superheroje koji su rođeni drugačiji od nas. Ne volimo razmišljati o njima kao o sasvim običnim ljudima koji su sami od sebe napravili nešto izuzetno.
CAROL DWECK
 | A guest post by
|