#134 Zašto ne jašemo zebre
Prokletstvo Chaliona (knjiga), Jutro će promeniti sve (serija), DISC (test ličnosti)
PREPORUKE
Fantasy koji nije za djecu
📖 The Curse of Chalion | Prokletstvo Chaliona - Lois McMaster Bujold
Prije par sedmica me prijateljica pitala da joj preporučim fantasy, ali da je autorica žena. Odmah sam se sjetio ove knjige.
Prokletstvo Chaliona je fantasy za odrasle. Bez velikih bitaka na svakoj stranici i bez tipičnog izabranog junaka. Ovo je priča o srednjovječnom čovjeku koji se vraća iz zarobljeništva slomljen, bolestan i umoran, i samo želi mir. Naravno, završi usred dvorskih spletki i postane tutor mladim nasljednicima nad kojima visi kletva.
Svijet podsjeća na srednjovjekovnu Španiju. Politika, odnosi moći i religija su važniji od mačeva. Magija postoji, ali nije spektakl nego ozbiljna sila s posljedicama.
Zašto je vrijedi pročitati (u mom slučaju još jednom):
uvjerljivi likovi sa stvarnim motivima
religijski i moralni zapleti koji nisu crno-bijeli
dvorske spletke koje nose priču
Radijatori koji su promijenili sve
U ovom broju imamo i prvog gostujućeg autora iz Bijeljine. Dražen Nikolić je advokat, sportski radnik, nekadašnji novinar i neko kome vjerujem kad su u pitanju književne, ali i druge preporuke. Uvijek je vedrog duha i ima onu vrstu energije koja se ne zadržava na priči, nego ide u konkretne, društveno korisne projekte. Nadam se da je ovo samo prvi u nizu njegovih tekstova u Preporukama.
Piše Dražen Nikolić
Sjećam se da je bilo miholjsko ljeto, predivno veče, i da sam iz nekog razloga prebacio na RTS 1 poslije termina Dnevnika. Kad na programu, šok! Serijski program koji nije Moj ludi i zbunjeni ujak sa sela gori, a normalna baba se šešlja. Likovi kao prijatelji i poznanici sa kojima sam bio na kafi, koji pričaju o svakodnevnim temama i životnim izazovima, uz humor koji opčinjava. Rekoh sebi: moram ovo pogledati.
I tako, sedam godina nakon što sam slučajno pogledao prvu epizodu serije Jutro će promeniti sve, dođe red da izbindžujem ovo zaista fenomenalno ostvarenje. Priča prati četvoro ljudi na početku tridesetih godina života koji žive u Beogradu. Njih glume tada već dokazani Nikola Rakočević (Filip), Andrija Kuzmanović (Ljuba), Jovana Stojiljković (Anđela) i Isidora Simijonović (Saša). Svako od njih četvoro se nalazi na raskršću, sa mnogo više pitanja nego odgovora ispred sebe.
Filip se upravo vratio iz SAD-a, što njegovi roditelji ne mogu i ne žele prihvatiti, i taj povratak doživljavaju kao ličnu i porodičnu sramotu. Njegova sestra Anđela je asistent na fakultetu i počinje da živi sa dugogodišnjim dječkom Miroslavom (Milan Marić), pa odlazi od svoje cimerke Saše, da bi Anđela u jednom trenutku svoje seksualno opredjeljenje provjeravala sa svojim studentima. Saša se na početku serije pojavljuje kao vlasnica kluba, ali klub zatvara poslije par epizoda, a onda prodaje antikvitete koje slučajno pronalazi u podrumu ne bi li vratila dugove. I Ljuba, koji nema posao, nema stan, ali ima barem dvije polno prenosive bolesti i najmanje isto toliko djevojaka kod kojih pronalazi prenoćište iz večeri u veče. Nekada prenoćište ne pronađe, pa odspava u teretani gdje povremeno radi, ali ga apetit, vedar duh i optimizam ne napuštaju.
Produkcija prevazilazi naše standarde i osam godina od emitovanja prve epizode serija izgleda toliko svježa, kao da je juče snimana. Neki detalji prate čitavu seriju, npr. opčinjenost reditelja i scenografa radijatorima raznih oblika i veličina, koji se pojavljuju u velikom broju scena, Anđelina ljubav prema dunji (neko bi rekao, dunjevači) te njeno sazrijevanje kroz seriju promjenom izbora omiljenog pića, kontrastni susreti glavnih junaka sa ustajalom javnom upravom na jednoj strani i hiperposlovnim feel-good korporativnim tvorevinama na drugoj strani, te veliki broj beogradskih grafita i pejzaža koji će ostati sačuvani zahvaljujući ovoj seriji.
Osim prve epizode, koja nas uvodi u priču i traje 45 minuta, ostale epizode traju između 20 i 25 minuta, što je format koji je idealan za bindžovanje. Serija se nalazi na YouTube kanalu RTS-a i besplatna je za pogledati.
Za kraj, seriju prati možda najbolji soundtrack nekog našeg ostvarenja još od filma Munje, a vezu sa kultnom pjesmom Indexa Jutro će promijeniti sve otkrijte sami.
Četiri boje među nama
Ako neko vrijeme čitate newsletter, znate da sam slab na testove ličnosti.
Do sad sam ih preporučivao više, ali izdvojio bih dva:
Big Five (#11) – i dalje najbliže onome što psiholozi zovu ozbiljnom naukom
PrinciplesYou (#12) – zanimljiv spoj biznisa i psihologije
DISC, o kojem danas pišem, u poređenju s njima izgleda kao malo jači horoskop. Samo što je, po mom iskustvu, zanimljiviji i praktičniji.
Za početak, već je priča o nastanku simpatična: model je skicirao psiholog William Moulton Marston prije gotovo stotinu godina. Taj isti čovjek je kasnije imao veze i s ranim idejama oko detektora laži, a osmislio je i, vjerovali ili ne, lik Wonder Woman.
Ideja je jednostavna: postoje četiri dominantna stila ponašanja. Naravno da smo svi kombinacija i da zavisimo od konteksta. Ali za potrebe razgovora, recimo da:
Crveni (D) vole brzinu, rezultat i kontrolu
Žuti (I) vole ljude, energiju i ideje
Zeleni (S) vole stabilnost, odnose i mir
Plavi (C) vole informacije, logiku i preciznost
Kad radim kao konsultant s timovima, često koristim DISC. A kada tim uradi test, desi se mala, ali važna promjena. Ljudi prestanu misliti da je on (samo) naporan i počnu razmišljati da mu je brzina prirodno stanje. Ili shvate da ona nije hladna, nego joj jednostavno treba više informacija prije odluke.
Ako vam je do igre, uradite neku od bezbroj verzija testa dostupnih online!
ZANIMLJIVOSTI
🦓 Prugasti problem: zašto ne jašemo zebre
Zebra izgleda kao konj u pidžami, pa je logično pitanje: ako su prvi ljudi živjeli u Africi, zašto nismo jahali zebre?
Zato što zebra nije konj iznutra.
Konji žive u jasnim stadima, s redom i autoritetom. Kad čovjek preuzme vođu, ostali ga slijede. Zebre nemaju tu vrstu hijerarhije. Drže se zajedno radi sigurnosti, ali ako uhvatimo jednu, ostale neće stati mirno iza nje. I to je ista razlika koju vidimo kod pasa i mačaka: pas želi biti dio našeg čopora i raditi s nama. A mačka je mali, samostalni tigar koji je nevoljko pristao dijeliti prostor.
Uz to, zebra ima gadnu narav. Grize, udara nogama i ima nezgodan refleks da sagne glavu kad se pokuša baciti laso. U praksi, to znači mnogo više rizika i mnogo manje kontrole.
Zato je konj postao partner u civilizaciji, a zebra ostala lijepa na razglednici. Nije stvar u tome da mi nismo pokušali. Nego da konj pristaje na saradnju, a zebra uglavnom ne.
📊 Littleov zakon: manje je brže
Gužva u tunelu ne nastaje zato što su vozači sporiji. Tunel je isti, samo je previše auta unutra.
Isto važi i za posao.
Littleov zakon kaže: što je više stvari u toku, svaka će trajati duže.
Ako tim može završiti 5 zadataka sedmično, a trenutno radi na 20, svi će imati osjećaj da rade puno, a malo toga izlazi.
Zato je korisna Kanban metoda sa kolonama tipa: Za uraditi | Radimo | Gotovo.
Ključ naravno nije u tabli, nego u pravilu da ograničimo koliko stvari smije biti u koloni Radimo.
Istina je surova: ako želimo brže završavati, moramo započinjati manje stvari.
🔍 Nevidljiva epidemija: kad strah putuje
Vjerovali ili ne, ponekad se simptomi šire kroz grupu kao da su zarazni, a da nema virusa ni otrova. Medicina to zove masovna psihogena bolest. Ljudi ne glume, a tegobe su stvarne. Samo uzrok nije ono što prvo pomislimo.
Belgija, 1999. Nakon što su učenici popili Coca-Colu, počinju mučnina, glavobolja i vrtoglavica. Vijest eksplodira, a piće se povlači s tržišta. Istrage nalaze sitne nepravilnosti u nekim serijama, ali razmjer i brzina širenja simptoma više liče na talas panike nego na klasično trovanje.
Portugal, 2006. U popularnoj tinejdžerskoj seriji likovi obole od misterioznog virusa. Nekoliko dana kasnije, stotine učenika u stvarnim školama prijavljuju gotovo iste simptome. Škole se zatvaraju, ali testovi ne potvrđuju infekciju.
Bangladeš, 2010. Nakon školskog obroka djeca masovno osjećaju mučninu i bol u stomaku. Pogađate, i ovdje istraga zaključuje da nema zajedničkog toksina.
Mi smo društvena bića i naš nervni sistem stalno skenira druge ljude kao radare za opasnost. Ako neko pored nas paniči, naš mozak će često reći: možda i ja nešto propuštam.
CITAT
Tradicije su samo pritisak okoline, samo što dolazi od mrtvih ljudi.
ELIOT SCHREFER