#135 Tri pitanja koja nas sve prevare
Nešto na žlicu - Ivica Ivanišević (knjiga), The Traitors (TV), No more aspirational planning - Hailley Griffis (članak)
PREPORUKE
Inspektor koji bi radije ručao
📖 Nešto na žlicu - Ivica Ivanišević
Ako vam se čita krimić, ali da ne bude sav u tmini i teškim mislima, nego da ima i života, humora i malo dobre hrane, ovo bi vam moglo baš leći.
Priča krene jednostavno: 2020. godine nestane supruga poznatog splitskog advokata. Dovoljno da nas zaintrigira. Ali onda se klupko počne odmotavati i povuče nas sve do 1944. godine. Nije samo pitanje ko je kriv, nego i šta se sve godinama taloži ispod površine.
Glavni lik je penzionisani inspektor Nalis. Onaj tip koji djeluje kao da mu je svega dosta, ali ipak ne može odoljeti da ne gurne nos tamo gdje treba. Oko njega živopisna ekipa, sitne gradske kombinacije, malo ironije, malo topline, te stalni osjećaj da Split nije samo kulisa nego lik u priči.
Ovo je roman koji vas drži budnima, ali vas ne iscrpi. Čita se brzo, pametan je, duhovit, i taman je za par večeri kada želite nešto što ima zaplet, ali i dušu.
Igra u kojoj niko nikome ne vjeruje
Ako ste kao ja, riječ reality vas vjerovatno odbija u startu.
Ali The Traitors je druga priča.
Grupa ljudi će provesti desetak dana zajedno u predivnom škotskom dvorcu i pokušati osvojiti nagradu. Kvaka je u tome da su neki od njih potajno “izdajnici”. Ostali su “vjerni”. Svake večeri neko biva “prognan” ili “ubijen”. Svi sumnjaju na sve.
To je u suštini televizijska verzija društvenih igara kao što su Mafija ili Werewolf, samo napetija, bolje producirana i često neočekivano smiješna.
Ono što je fascinantno je koliko smo loši u čitanju ljudi. Najglasniji često ispadnu nevini. Najmirniji se pokažu kao majstori manipulacije. Ljudi se zaklinju, plaču, analiziraju treptaje i zareze u rečenici… i opet pogriješe.
Nije ni čudo što je The Traitors u zemljama gdje se emituje stekao kultni status. Posebno preporučujem britansku verziju, a u jednoj sezoni se pojavljuje i legendarni Stephen Fry.
Ako volite društvene igre i psihologiju, ovo je ozbiljna preporuka.
Planiranje za stvarne ljude
📜 No more aspirational planning - Hailley Griffis
Ako ste ikada isplanirali dan kao da nema djece, poziva, mailova i neplaniranih sastanaka, znate kako to završi.
Ovaj tekst mi se svidio jer precizno opisuje jednu čestu zabludu: planiramo prema idealnoj verziji sebe. Onoj koja je uvijek odmorna, fokusirana i kojoj se ništa ne poremeti u rasporedu. A živimo kao stvarni ljudi.
Autorica to zove kraj aspiracijskog planiranja. Ne trebamo planirati ono što bismo voljeli stići, već ono što realno možemo.
To znači:
Sedmica već ima obaveze. I privatne se računaju.
Tri važne stvari dnevno su sasvim dovoljno.
Ako je kalendar prepun, problem je u planu, ne u našoj disciplini.
Najviše mi se sviđa što nema hustle filozofije. Nema guranja preko granica i glumljenja mašine. Bolje da pošteno priznamo da je energija ograničena i da je pametnije raditi s njom nego protiv nje.
ZANIMLJIVOSTI
🧠 Bushov paradoks: pamet bez kočnica
Sjećate li se kad je George W. Bush bio američki predsjednik? Često se postavljalo pitanje da je on uopšte bistar. Zanimljivo je da se njegov IQ procjenjivao iznad 120. To je baš puno (svrstalo bi ga u top 10% populacije!). A opet, čak su ga i bliski saradnici opisivali kao površnog i nedovoljno znatiželjnog. I sam je znao reći da nije baš analitičan tip.
Kako to ide zajedno?
Jedan psiholog je to lijepo objasnio: IQ mjeri snagu motora. Ali ne mjeri da li ćemo zakočiti kad treba.
Evo mali test. Nemojte guglati, samo odgovorite u sebi.
5 mašina napravi 5 dijelova za 5 minuta. Koliko vremena treba da 100 mašina napravi 100 dijelova?
Palica i loptica koštaju 1,10 eura. Palica je od loptice skuplja za 1 euro. Koliko košta loptica?
Lokvanji se dupliraju svaki dan. Ako cijelo jezero prekriju za 48 dana, koliko će trebati da prekriju pola jezera?
Ako vam je prvo palo na pamet 100, 10 centi i 24 dana, niste sami. To su odgovori koji zvuče tačno.
Tačno je: 5 minuta, 5 centi i 47. dan.
Poenta nije matematika. Poenta je da li ćemo posumnjati u prvi odgovor koji nam mozak servira. To se zove kognitivna refleksija. I tu IQ često ne pomaže koliko mislimo.
Meni je posebno zabavan podatak da je u jednoj starijoj anketi članova Mense, društva za ljude s vrlo visokim IQ-om, značajan dio njih vjerovao u astrologiju, bioritmove i vanzemaljce.
📅 Sezona posta: tri kalendara, ista ideja
Zanimljivo je da su ove godine gotovo u isto vrijeme počeli korizma, ramazan i vaskršnji post. To se ne dešava često. Tri različita kalendara, tri tradicije, a ista ideja: malo usporiti i svjesno se odreći.
Historičari religije kažu da je post vjerovatno najstarija duhovna praksa čovječanstva, starija od crkava, sinagoga i džamija. Ljudi su rano otkrili da promjena odnosa prema hrani mijenja i stanje svijesti.
I skoro uvijek post dolazi prije velikih praznika kao što su Uskrs ili Bajram. Kao da nam treba kontrast da bismo stvarno osjetili radost.
Korizma traje četrdeset dana do Uskrsa. Katolici strožije poste na Pepelnicu i Veliki petak, petkom se ne jede meso, a mnogi se dobrovoljno odreknu nečega što im je drago (često su to slatkiši).
Ramazan traje mjesec dana. Muslimani poste svaki dan od zore do zalaska sunca, bez hrane i pića. Dan završava zajedničkim iftarom, često u krugu porodice ili prijatelja. Nije samo glad, nego i vježba samokontrole, zahvalnosti i solidarnosti.
Vaskršnji post kod pravoslavaca traje sedam sedmica, od Čistog ponedjeljka do Vaskrsa. U praksi to znači uzdržavanje od mesa, mliječnih proizvoda i jaja, a u strožijim danima i od ribe, ulja i vina.
Možda je post godišnji podsjetnik da možemo živjeti i sa malo manje.
🪞 Pogled unuka: šta će im biti čudno
Kevin Kelly, pisac i futurist, sastavio je listu stvari koje danas radimo sasvim normalno, a kojih bi se naši unuci mogli pomalo stidjeti. Kao što se mi danas čudimo robovlasništvu ili reklamama za cigarete s doktorima.
Evo nekoliko primjera koji su mi zapali za oko:
Roditelji nam biraju ime. Možda će to jednog dana biti jednako neobično kao da nam izaberu i zanimanje ili bračnog partnera.
Jedemo mrtve životinje. Nama je to normalan ručak, a budućim generacijama će možda izgledati kao gladijatorske igre.
Pomjeramo sat dva puta godišnje. Cijelo društvo se dogovori da će ustajati sat ranije ili kasnije.
Mislimo da nam treba dozvola da posjetimo drugu zemlju. Pasoši, vize i redovi na granici. Kao da tražimo dopuštenje da vidimo planinu.
Učionice u kojima svi uče isto, istim tempom. Kao da vjerujemo da su sva djeca ista.
Neki se dobrovoljno jave da budu vojnici. Uzmu oružje i kažu: idem. Možda će to budućim generacijama biti teško shvatljivo.
Prihvatamo da su bombe u ratu normalne. Kao da je to samo još jedna taktika u nizu, a ne ogromna tragedija.
Da li biste nešto dodali? Pišite u komentarima!
CITAT
Dobra knjiga je pametnija od onoga ko ju je napisao.
UMBERTO ECO