#136 Ajkule su starije od drveća
Universal War One - Denis Bajram (strip), A Day in the Life of an Ensh*ttificator (video), When Do We Become Adults, Really? - Shayla Love (članak)
PREPORUKE
Putovanje kroz vrijeme, ali dobro
📖 Universal War One - Denis Bajram
Nedavno me prijatelj pitao za preporuku dobre priče s putovanjem kroz vrijeme. Prva asocijacija mi je bio Universal War One.
Znam, čim neko kaže strip i naučna fantastika, dio ljudi se malo povuče. Ali ovo je prije svega napeta i pametno složena priča. Sve počinje kada se usred Sunčevog sistema pojavi golema crna prepreka koju niko ne zna objasniti. Prema njoj šalju malu vojnu ekipu koja više liči na otpisane problematične tipove nego na uzorne heroje. Tu cijela stvar dobije šmek starog ratnog filma, nešto kao Dvanaest žigosanih, samo u svemiru.
Dodatno je fascinantno što je autor Denis Bajram ovih 300 stranica sam napisao i nacrtao, i to kroz osam godina rada. A to se osjeti, jer priča djeluje promišljeno i zaokruženo.
A ono zbog čega bih je posebno preporučio jeste putovanje kroz vrijeme. Čak i ako ste već gledali i čitali razne priče na tu temu, ovdje ćete naići na neka nova i neočekivana rješenja. Plus, nama je simpatično i to što se jedan od glavnih likova zove Milorad Računica.
Uglavnom, Universal War One je lijep podsjetnik da strip može biti ozbiljna, velika i baš uzbudljiva priča.
Kako nas navuku, pa pokvare
📺 A Day in the Life of an Ensh*ttificator
Ako imate osjećaj da su mnoge aplikacije, platforme i uređaji s vremenom postali lošiji, niste jedini. Taj proces ima čak i ime: enshittification.
Na početku je sve odlično. Proizvod je jednostavan, koristan i skoro pa velikodušan prema korisnicima. Onda krenu male promjene: reklame, pretplate, chatboti umjesto ljudi, opcije koje se zaključavaju iza dodatnog plaćanja. Kako korisnici postaju zavisni od platforme, iskustvo polako ide nizbrdo.
Upravo to ismijava ovaj kratki satirični video. U njemu izmišljeni enshittificator sasvim ozbiljno objašnjava da mu je posao da dobre stvari učini lošijima: puni sajtove pop-upovima, prekida video reklamama, zaključava funkcije iza pretplate i pretvara sve što može u premium opciju.
Dok ga gledate, vjerovatno ćete se sjetiti nekoliko servisa koji su prošli baš taj put.
Kad zapravo postajemo odrasli?
📜 When Do We Become Adults, Really? - Shayla Love
Baš volim tekstove koji uzmu obično pitanje i pokažu da uopšte nije obično. Shayla Love u New Yorkeru piše o tome kad čovjek zapravo postaje odrastao, te zašto taj trenutak danas sve teže stane u jednu godinu, diplomu, brak ili ključ od stana.
Posebno mi se svidjelo što usput ruši i onu popularnu priču da s 25 napokon postajemo pravi odrasli jer se tad mozak navodno prestane razvijati. Nauka je tu mnogo neurednija i zanimljivija: razvoj traje dugo, različiti dijelovi mozga sazrijevaju različitim tempom, te nema jednog magičnog rođendana nakon kojeg odjednom sve sjedne na svoje mjesto.
Zanimljivo je i koliko se predstava o odraslosti razlikuje kroz kulture. U klasičnom hinduističkom modelu života važnije su uloge nego godine: jedna faza počinje kad čovjek postane domaćin, a druga tek nakon rođenja unuka, kad bi se, barem u idealu, trebalo malo povući iz gužve svijeta i okrenuti mirnijem životu.
A novija istraživanja pokazuju da ljudi danas odraslost manje vežu za brak i djecu, a više za odgovornost, samostalnost i sposobnost da živiš s posljedicama vlastitih odluka. Drugim riječima, možda odraslost nije trenutak kad sve shvatiš, nego trenutak kad polako postaneš osoba na koju i sam možeš računati.
ZANIMLJIVOSTI
🗺️ Jezička raskrsnica: Cipar ili Kipar?
Kao neko iz Sarajeva, oduvijek sam imao malu prednost: dovoljno sam blizu i istočnoj i zapadnoj varijanti našeg jezika da mi obje zvuče domaće. Možda mi je zato posebno simpatično kada ista stara strana riječ krene prema nama, pa u hrvatskom i srpskom završi u malo drukčijem ruhu.
Te razlike se često vrte oko nekoliko slova:
Grčko chi na zapadnoj strani češće završi kao k, a na istočnoj kao h, pa tako dobiješ kemiju i hemiju, kaos i haos, kirurga i hirurga.
Grčko kappa je preko latinske tradicije znalo dati c, pa zato imamo Cipar i Kipar, te ocean i okean.
Grčko beta je posebna priča: nekad je bilo pravo b, ali je kasnije u grčkom prešlo prema v, pa otud parovi tipa Babilon i Vavilon, Bizantija i Vizantija. Slično je i s Europa i Evropa: jedan oblik više duguje starijoj zapadnoj, a drugi novogrčkoj tradiciji.
Ali to nije nikakvo savršeno pravilo. Da jeste, na srpskom bi Biblija vjerovatno bila Vivlija. Ali nije, jer jezik nije tabla iz fonetike. Više je kao stari grad: u istoj ulici stoje kuće iz različitih epoha, i baš zato ima dušu.
🦈 Drevni grabežljivci: stariji od šuma
Jedna od mojih omiljenih naučnih činjenica zvuči kao greška u kucanju: ajkule su starije od drveća. Najstariji tragovi njihovih predaka stari su oko 450 miliona godina, dok su se prva prava stabla i šume pojavili tek kasnije. Dakle, more je imalo ajkule desetinama miliona godina prije nego što je kopno dobilo ozbiljnu šumu.
Ali najbolji dio priče nije sama starost. Nije stvar u tome da su ajkule nekad davno postale savršene pa se više nisu mijenjale. Naprotiv, danas ih ima više od 500 vrsta: od sitnih dubokomorskih do kit-ajkule, najveće ribe na svijetu. Poenta je u nečem drugom: njihov osnovni nacrt pokazao se nevjerovatno dobrim.
Taj nacrt ima nekoliko jakih aduta. Kostur od hrskavice je lakši i fleksibilniji od koštanog. Koža im je prekrivena sitnim zubićima koji smanjuju otpor vode. Imaju i paket čula koji zvuči skoro bezobrazno dobro: osjete vibracije, slabe električne signale plijena, a neke vrste se mogu orijentisati i pomoću Zemljinog magnetskog polja. Uz to, kroz život zamijene hiljade zuba.
Još važnije, ajkule kao grupa nikad nisu igrale samo na jednu kartu. Ima ih u plićaku i dubinama, pri dnu i na otvorenom okeanu. Neke filtriraju plankton, neke love ribe, neke rakove, a neke i mnogo veći plijen. Upravo ta raznolikost vjerovatno objašnjava zašto su preživjele i najveće planetarne katastrofe.
Možda je to i najzanimljivija lekcija cijele priče: evolucija ne nagrađuje ono što izgleda najnaprednije, nego ono što je dovoljno dobro, dovoljno prilagodljivo i dovoljno dugotrajno. A ajkule su očito pogodile recept koji traje skoro nezamislivo dugo.
⚖️ Granice i sloboda: zašto nisu neprijatelji
Na prvu ova misao zvuči potpuno pogrešno: zakoni nas oslobađaju. Većini nas je bliža suprotna ideja, da su pravila tu da nas stegnu, uspore i pokvare zabavu.
Ali što duže razmišljam, sve mi manje djeluje besmisleno.
Zamislite utakmicu bez ikakvih pravila. Nema linija, nema faula, nema ofsajda, nema sudije. To ne bi bila veća sloboda. To bi bilo guranje, galama i nadjačavanje. Ukratko: pobijedio bi onaj ko je jači, bezobrazniji ili spremniji da pređe preko svake granice.
Slično je i u običnom životu. Bez saobraćajnih pravila ne bismo bili slobodniji na cesti. Samo bismo se više bojali. Bez reda u razgovoru, riječ bi najčešće uzimali oni koji ionako ne znaju stati. Bez nekih granica, prostor za slobodu se često ne širi nego sužava.
Naravno, nisu sva pravila dobra. Neka su glupa, neka su nepravedna, a neka su samo fino upakovana sila. Ali kad su pravila razumna i ista za sve, onda rade važnu stvar: štite slabijeg od jačeg i mirnijeg od agresivnijeg.
Možda zato sloboda nije život bez ikakvih ograničenja. Možda je sloboda prije osjećaj da ne zavisiš od tuđeg hira. A za to su nam, koliko god čudno zvučalo, ponekad baš potrebne granice.
CITAT
Učiti bez razmišljanja uzaludno je; razmišljati bez učenja opasno je.
KONFUCIJE