#137 Zašto planine dijele ljude
Higijena ubice - Amélie Nothomb (knjiga), Kuda ide ovaj svijet - Dario Špelić (video), Astečka filozofija (članak)
PREPORUKE
Slučajna otkrića među policama
📖 Higijena ubice - Amélie Nothomb
Dražen Nikolić iz Bijeljine drugi put piše za Preporuke. U pitanju je svestrana osoba: advokat, sportski radnik, nekadašnji novinar i neko kome vjerujem kad su u pitanju književne, ali i druge preporuke.
Piše Dražen Nikolić
Vrlo rijetko u biblioteku ili knjižaru ulazim za jasnom namjerom koju knjigu ću pozajmiti/kupiti. Više volim prolaziti kraj polica sa knjigama i prepustiti se trenutnom raspoloženju i osjećaju kod izbora štiva.
Biblioteke imaju prednost zbog mirisa stare hartije, slabijeg osvjetljenja, tišine, jer onda svedeni dizajn izdavača i nazivi Kozmetika neprijatelja, Ni rod, ni pomoz Bog, Higijena ubice, Ljubavna sabotaža, Sumporna kiselina ostavljaju jači utisak.
Dizajn izdavača Paideia, naslovi koji čačkaju pažnju, obim od maksimalno 150 stranica i biografija spisateljice koja kaže da je ćerka belgijskih diplomata rođena u Japanu, odrasla na Dalekom Istoku i Jugoistočnoj Aziji, a prvi put dolazi u Evropu sa punoljetstvom.
I tako otkrivam Amélie Nothomb i njen pank jezik haiku proze. Kratke rečenice prepune značenja, dijalozi junaka britki kao žilet za koje ne možete pretpostaviti kuda vode, ritam pripovijedanja koji ne dozvoljava čitaocu uzimanje pauze, pominjanje Emira Kusturice i ventilatora u njegovim filmovima (Amélie ih je primijetila, mi nismo), čak pet ekranizovanih naslova.
I što je najbolje, Amélie i dalje piše. Svake godine objavljuje barem jednu novelu. Gornjeg izdavača sam pomenuo zbog fenomenalnog prevoda sa francuskog, kada već nisam u prilici da autorkinu otrežnjujuću probu i teme čitam na jeziku na kome su napisane.
Geopolitika haosa - povratak gole sile
📺 Kuda ide ovaj svijet; Tajni cilj napada na Iran - Dario Špelić
Ako vam je dosta komentatora koji sve svode na navijanje, ova dva nastupa Daria Špelića vrijedi pogledati. Čovjek godinama uređuje genijalnu radio emisiju Povijest četvrtkom i to se osjeti. Govori mirno, ne preskače pola priče i ne potcjenjuje gledaoce. Umjesto brzih poenti, daje historijske paralele koje nam pomažu da današnje vijesti vidimo malo jasnije.
Ono što mi je posebno ostalo:
U međunarodnoj politici pravo često vrijedi samo dok iza njega stoji sila.
Špelić to lijepo pokazuje na dva primjera. Prvi je Melos u Peloponeskom ratu: malo ostrvo je htjelo ostati neutralno, ali su ga Atinjani napali i poručili: jaki rade ono što mogu, slabi trpe ono što moraju. Slična logika se vidi i u Olomoucu 1850, kada je Pruska morala popustiti Austriji ne zato što je Austrija bila u pravu, nego zato što je bila jača i imala rusku podršku.
Ušli smo u period u kojem stara pravila igre sve manje važe.
Špelić to zove Chaos Americana. Poenta nije samo da je svijet nestabilan, nego da je haos postao metoda. Ako je nekad postojala relativno jasna igra sa savezima, institucijama i pravilima nakon 1945, danas to sve djeluje mnogo slabije. U toj slici Trump nije samo nepredvidiv političar, nego čovjek s piratskim mentalitetom: dolazi iz svijeta nekretnina i kockarnica, gdje se pravila doživljavaju kao prepreka, a ne kao okvir.Cilj više nije nužno izvoz demokratije, nego da režim postane dovoljno poslušan.
Špelić sugeriše da se danas više ne ide na promjenu režima i priču o ljudskim pravima, nego na nešto pragmatičnije: ostaviš vlast formalno tu gdje jeste, ali joj uzmeš kontrolu nad ključnim resursima. Primjer je Venecuela: nije nužno poenta srušiti vlast, nego je staviti u položaj u kojem novac i energenti više ne služe njoj, nego tuđim interesima. Šira pozadina je nadmetanje s Kinom, koja iz takvih zemalja crpi jeftinu energiju.Iran je zapetljanije klupko nego što djeluje u vijestima.
Iran nije samo današnja teokratija, nego zemlja koja nosi dugo pamćenje poniženja, posebno 1953. godine, kada su CIA i MI6 pomogli rušenje premijera Mosadika nakon nacionalizacije nafte. Zatim je Zapad nastavio davati podršku šahu Pahlaviju koji je bio toliko nepopularan da je protiv sebe uspio ujediniti apsolutno cijelo društvo - od komunista preko poslovnih ljudi do ajatolaha. Iran je preživio i dugi rat sa Irakom kada je praktički cijeli svijet podržavao drugu stranu. Zato ga je mnogo lakše bombardovati nego stvarno preoblikovati.
Kad svijet podivlja, treba se vratiti onome što možemo graditi.
Na kraju Voltaireovog romana Candide, nakon svih ratova, katastrofa i ludila kroz koja likovi prođu, na kraju im preostaje da obrađuju svoj vrt. Za male zemlje je to ponekad i najmudriji odgovor: da imaju manje iluzija o velikim principima, a više brige za vlastiti komad mira.
Šta nas Asteci mogu naučiti o sreći i nesreći
📜 Aztec philosophy: How lucky you are to not be in prison right now; One cannot imagine Sisyphus happy - Jonny Thomson
U Bosni se često kaže da je neko imao dobar nijjet. Ima i onaj vic kad hodža puca penal, promaši cijeli gol, a drugi hodža koji sudi pokaže na centar jer se vidi da je imao ispravan naum. Svi znamo da nije dovoljno šta si htio, već i šta se na kraju desilo.
Prvi tekst govori o moralnoj sreći. To je ona neugodna istina da dvoje ljudi mogu uraditi gotovo istu stvar, ali da jednom to ostane ružna uspomena, a drugom obilježi cijeli život. U jednoj verziji priče nakon naguravanja staklo pukne i čovjek pogine, a u drugoj ostane cijelo i obojica jednostavno odu kući. Razlika nije samo u karakteru ili namjeri, nego i u pukom spletu okolnosti.
Asteci na to kažu da je zemlja jednostavno… klizava. Život nije čvrst i uredan teren na kojem će trud i dobra namjera uvijek proizvesti pravedan ishod. Stvari se nakratko slože, pa se opet raspu. Svijet se stalno malo otima iz ruku.
Ono što mi se posebno sviđa jeste da iz toga ne izvlače očajavanje. Ne kažu sve je haos, pa radi šta hoćeš. Baš naprotiv, već zato što je teren klizav, trebaju ti ljudi. Porodica, prijatelji, zajednica, neko ko će ti reći istinu kad zalutaš. Jer život i nije tu da traje što duže, nego da ga čovjek odigra kako treba, pogotovo onda kada ništa ne ide po planu.
ZANIMLJIVOSTI
🎭 Signal vrline: kad dobrota traži publiku
Sigurno ste to već vidjeli. Dogodi se neka velika tema, a društvene mreže se napune ispravnim stavovima, prigodnim porukama i moralnom ogorčenošću. Sve izgleda kao da smo odjednom postali bolji ljudi.
Za takvo ponašanje danas postoji naziv: virtue signalling. To je situacija kada javno pokazujemo svoje vrijednosti više da bismo izgledali kao dobra osoba nego da bismo nešto stvarno promijenili. Drugim riječima, moral kao javni nastup.
Zato je pojam postao popularan. Svi intuitivno osjećamo razliku između čovjeka koji nešto govori i onoga koji nešto radi. Jedan napiše status. Drugi izdvoji vrijeme, novac ili reputaciju. Razlika se obično vidi tek kasnije.
Ali postoji i druga strana. Nisu svi javni stavovi gluma. Ponekad upravo to javno pokazivanje vrijednosti pomaže da se dobre ideje prošire i postanu norma. A iskreno, motive drugih ljudi rijetko možemo pouzdano znati.
Možda je zato najjednostavniji test ovaj: košta li tu osobu ta vrlina išta osim jedne objave.
🐜 Mravlji ratovi: vojska bez generala
Što više čitam o mravima, sve mi manje djeluju kao insekti, a sve više kao dobro organizovana zajednica. Kao neka tiha civilizacija koja već milionima godina radi stvari koje mi još pokušavamo naučiti.
Mravi su jedna od velikih sila planete. Naučnici procjenjuju da ih na Zemlji ima oko 20 kvadriliona, a njihova ukupna biomasa veća je od svih ptica i sisara. Drugim riječima, dok mi raspravljamo ko vodi svijet, oni ga već odavno održavaju u pogonu.
U mravinjaku nema šefa koji izdaje naredbe, ali ipak postoji red. Kraljica je zadužena za razmnožavanje, a radilice rade sve ostalo: hrane leglo, grade, čiste, brane i istražuju. Uloge se mijenjaju s vremenom. Mlađi mravi ostaju u sigurnosti gnijezda, a stariji izlaze vani i preuzimaju rizik. Kao neka prirodna verzija karijernog puta, samo bez HR odjela.
Njihov internet su mirisi. Mravi komuniciraju hemijskim tragovima koji mogu značiti hranu, opasnost ili okupljanje. Kada jedan pronađe dobar izvor hrane, ostavi trag koji drugi slijede. Ako je izvor zaista dobar, trag se pojačava. Ako nije, polako nestane. Sistem koji sam filtrira loše odluke, i to bez anketa i sastanaka.
A onda ratovi. Neke vrste vode organizovane napade na termite ili rivalske kolonije. Ono što posebno fascinira je da ranjene mrave ne ostavljaju iza sebe. Drugi ih nose nazad u gnijezdo i čiste im rane. Kod nekih vrsta čak razlikuju lakše i teže povrijeđene i odlučuju koga vrijedi spašavati.
Priča o mravljem globalnom sukobu nije baš doslovna, ali ima zrno istine. Argentinski mravi u osvojenim područjima formiraju ogromne superkolonije koje se mogu protezati stotinama kilometara. Prema članovima svoje kolonije ponašaju se kao saveznici, a prema drugima kao neprijatelji. Neke vrste idu i korak dalje: upadaju u tuđa gnijezda, kradu leglo i odgajaju ukradene ličinke kao radnu snagu.
Kad sve to saberemo, mravi su možda najbolji podsjetnik da organizacija nije stvar titula, nego jasnih uloga, povjerenja i discipline.
⛰️ Teška geografija: zašto planine usporavaju razvoj
Zašto su zemlje bliže ekvatoru često siromašnije? O tome postoje razne teorije: klima, bolesti, institucije, kolonijalizam, pa i neke stare i prilično ružne priče o rasi.
Ali jedna novija ideja mi je posebno zanimljiva: možda problem nije samo u vrućini, nego u planinama.
Ljudi u tropskim krajevima često ne žive u sparnim nizijama, nego visoko gore, gdje je hladnije, suše i zdravije. Zato su gradovi poput Bogote ili Addis Abebe na velikim visinama.
To zvuči kao dobro rješenje, ali ima cijenu.
Planine otežavaju puteve, trgovinu i povezivanje. Sve je skuplje i sporije: od prevoza robe do širenja ideja. Tako zemlje blizu ekvatora često upadnu u nezgodan izbor: ili živjeti dole, gdje je klima teža i bolesti češće, ili gore, gdje je život podnošljiviji, ali je razvoj sporiji.
A tu se pojavljuje još jedan efekat o kojem se rjeđe govori.
Kad je kretanje teško, ljudi rjeđe putuju i manje sarađuju s drugima. Svaka dolina počne živjeti svoj život, razvijati svoje običaje i poprijeko gledati na komšije. Historija pokazuje da takva podijeljenost često vodi do više sukoba između regija i naroda.
Čak postoji i naziv za taj proces: balkanizacija, po našem dijelu svijeta, gdje je planinski teren stoljećima otežavao povezivanje i jačanje zajedničkih institucija.
Naravno, ovo nije cijela priča. Institucije i historija i dalje su važne. Ali nekad sudbinu zemlje određuje i to da li između dva grada stoji ravnica ili planinski prevoj.
CITAT
Najveća nagrada za čovjekov trud nije ono što za njega dobije, nego ono što kroz taj trud postane.
JOHN RUSKIN