#143 Utakmicu ste gledali, ali je niste vidjeli
Paša - Srđan Dragojević (knjiga), Tribina (video podkast), Kako tražiti savjet (life hack)
PREPORUKE
Neprijatelj kao kućni gost
Priče znaju da krenu iz jedne slike koju ne možeš izbaciti iz glave. Srđanu Dragojeviću je to bila usoljena glava Turčina, uspomena iz boja koju je jedan njegov predak čuvao na polici. Od te morbidne slike ispala je, vjerovali ili ne, priča o prijateljstvu.
Roman je historijski, nastao po stvarnom događaju. Budući crnogorski knjaz Nikola Petrović i budući turski vojskovođa Osman-paša zajedno su pitomci pariške vojne akademije. Skupa provode mladost, uz karte, piće i sitne nevolje koje Pariz oprašta, iako su im domovine već četiri stoljeća u ratu. Deset godina kasnije nađu se na suprotnim stranama, u bici kod Vučjeg dola. Osman-paša završi kao zarobljenik na Cetinju, gdje pod knjaževom zaštitom pije, kocka se i čeka da ga otkupe, a cijela drama se steže oko jedne partije pokera.
Najviše mi je ostalo to kako Dragojević gleda svoje likove. Uzme svaki stereotip koji bismo im zalijepili i okrene ga naglavačke. Crnogorskog knjaza zamišljate kao strašnog, bezosjećajnog ratnika i ženskaroša, a on je fin, stidljiv i promišljen. Turski vojskovođa bi po pravilu trebao biti hladni osvajač, a ispade čovjek kojem se vlastiti posao ne sviđa. I umjesto da budu neprijatelji kakvim ih je historija predodredila, njima je jednostavno lijepo zajedno.
Humor je pritom konkretan i lud na pravi način. Najsmješnija scena mi je ona u kojoj jedan crnogorski ratnik, sporedni lik ali čovjek kojeg je narodna pjesma stvarno ovjekovječila, pola bitke provede jureći otkotrljalu neprijateljsku glavu, potpuno gluh na sablje koje sijevaju oko njega, samo da mu trofej ne umakne.
Osjeti se da je prvo zamišljeno kao film: odvija se brzo, gotovo kao vestern, uz ženu koja puca iz vinčesterke i ne pristaje da bude puki ukras u muškoj priči. A po toplini prema likovima, mjestimično zvuči kao da ga je pisao Ante Tomić.
Možda je baš to poenta: historija se lakše podnosi kad joj se smijemo, a ponajprije onoj vlastitoj.
Utakmicu ste gledali, ali je niste vidjeli
📺 Tribina - Mihovil Topić i ekipa
Cijeli život gledam fudbal i mislio sam da ga znam gledati. Onda sam naletio na Tribinu i shvatio da sam sve ove godine pratio uglavnom loptu, a fulao skoro sve ostalo.
Ako volite fudbal, znate kako obično izgledaju studijske analize: malo opštih mjesta, malo hrabrih prognoza, te rasprava o tome ko je pokazao karakter, a ko nije ostavio srce na terenu. Tribina utakmicu ne gleda kao zbir emocija, nego kao sistem. Objašnjavaju zašto ekipa izlazi visoko, gdje se otvara prostor između linija, kako jedan vezni igrač promijeni ritam, a kako se dobra odluka često desi tri pasa prije gola. Kao da vam neko upali titlove na filmu koji gledate cijeli život.
Posebno bih izdvojio Mihovila Topića, njihovog taktičkog urednika. On složene stvari objašnjava jasno, bez pametovanja i bez onog tona kao da je fudbal tajna nauka dostupna samo ljudima s UEFA licencom i bijelom tablom. Ne uči vas šta da mislite o utakmici, nego kako da je gledate.
Nakon nekoliko epizoda počnete primjećivati ono što je ranije prolazilo ispred nosa: raspored igrača bez lopte, sitne korekcije trenera, promjenu presinga, igrača koji nije dao gol ali je cijelu utakmicu pravio problem. Takvog sadržaja na našem jeziku gotovo da nema.
A trenutak ne može biti bolji: usred svjetskog prvenstva Tribina prati turnir iz dana u dan, s dvije epizode dnevno.
Možda je najveća vrijednost Tribine baš ta: ne gledaju umjesto vas, nego vas nauče da i sami vidite više.
Kako tražiti savjet
📜 How to ask for advice (without wasting everyone's time) - Auren Hoffman
Svi smo nekad loše tražili savjet.
Dođemo s nejasnim pitanjem i tihom nadom da će nam druga osoba ući u glavu, posložiti haos i vratiti gotov odgovor. Lijepo je to, ali najčešće ne funkcioniše.
Bio sam s obje strane. I kad sam pogrešno tražio, a i kad sam morao pogađati muči drugu osobu.
Zato mi se svidio tekst Aurena Hoffmana na ovu temu, a ovo sam iz njega izvukao:
Prvo sam sebi objasni šta te muči. Ako pitanje ne stane u dvije rečenice, možda još nije spremno za tuđe uši.
Za osnovne stvari prvo pitaj AI. Ljude čuvaj za ono što samo oni mogu dati: iskustvo, procjenu, poznanstva i onu rečenicu koju ne možeš izguglati.
Pitaj pravu osobu za pravu stvar. I odličan kardiolog može biti loš sagovornik za renoviranje kupatila.
Ako je dovoljan mail, ne traži sastanak. Kratko pitanje je često veći znak poštovanja od još jednog termina u kalendaru.
Javi kako je prošlo. Kratka poruka poslije, šta si odlučio i naučio, to ljudi pamte.
Najvažnije: ne trebamo doći s gotovim odgovorom, ali ipak treba uložiti malo truda. Dobar savjet nije samo poklon, nego razgovor u kojem neko na trenutak posudi svoj mozak našem problemu. A to ne treba zloupotrebljavati.
ZANIMLJIVOSTI
🔭 Pogrešne naočale: šta upravo sad gledamo krivo
Nauka rijetko napreduje kao uredno penjanje uz stepenice. Češće liči na trenutak kad shvatite da ste cijelo vrijeme gledali kroz pogrešne naočale.
Thomas Kuhn je u knjizi Struktura naučnih revolucija tu promjenu okvira nazvao smjenom paradigme: ne dodaju se nove činjenice, nego se mijenja način na koji ih sve tumačimo.
Zato nam svaka takva revolucija danas izgleda očito, a dok su stare naočale bile na nosu, rezultati koji se nisu uklapali gurali su se pod tepih kao greška, sve dok ih nije postalo previše.
Evo pet obrta koji danas zvuče zdravorazumski, a tvorce su u svoje vrijeme koštali podsmijeha:
Flogiston je nestao iz vatre. Vjekovima se mislilo da gorenje ispušta tvar zvanu flogiston, dok Lavoisier nije izmjerio da materije pri gorenju znaju dobiti na težini i pokazao da je posrijedi spajanje s kisikom.
Kamenje pada s neba. Naučnici su priče o kamenju koje pada s neba dugo odbacivali kao seljačko praznovjerje, sve dok 1803. meteorski pljusak nad francuskim gradićem nije natjerao akademiju da prizna da meteoriti stvarno postoje.
Kontinenti plutaju. Wegeneru se struka smijala pola vijeka, sve dok šezdesetih dokazi s okeanskog dna nisu pretvorili tektoniku ploča u temelj geologije.
Čir nije od nerava, nego od bakterije. Barry Marshall je popio čašu bakterija da dokaže da čir izaziva mikrob Helicobacter pylori; prvo su ga ismijali, pa mu dali Nobela.
Svemir ubrzava. Umjesto da gravitacija koči širenje svemira, mjerenja su pokazala suprotno, pa je nauka morala izmisliti tamnu energiju. Tako da i dalje ne znamo šta se tačno nalazi u dvije trećine svemira.
A onda dolazi neugodni dio: ako se revolucija vidi tek kad promijenimo naočale, koje naše „naravno“ upravo sada gledamo krivo? Vještačka inteligencija je nedavno za tren riješila problem savijanja proteina na kojem je struka zaglavila pola vijeka, a još ne znamo je li to tek zgodan alat ili početak nečeg mnogo većeg.
Možda je baš u tome lekcija: kad naletite na nešto što se nikako ne uklapa u uobičajenu priču, nemojte to prebrzo otpisati kao grešku. Ta sitnica koja iskače ponekad je baš poziv da na tren skinemo naočale i pogledamo iznova.
🐶 Dobri vukovi: kako su psi izabrali ljude
Probajte ovo s bilo kojim psom: sakrijte keks u kutiju koju ne može otvoriti. Poslije par pokušaja, pas će odustati i pogledati u vas. Kao da kaže: hajde ti, ovo je tvoj dio posla.
Vuk to nikad neće uraditi. Etolog Ádám Miklósi dao je 2003. istu nerješivu zadaću psima i vukovima koji su odrasli među ljudima. Psi bi ubrzo odustali i potražili pogled čovjeka. Vukovi bi grebali i gurali kutiju sami, dok ne istekne vrijeme. Ne radi se o tome da je pas bistriji, nego je naprosto okrenut prema nama. Ta sklonost ima i trag u genima: vezana je za istu regiju DNK koja kod ljudi stoji iza Williams-Beurenovog sindroma, stanja koje čovjeka čini neobično društvenim i povjerljivim.
Za razliku od krave, ovce ili kokoši, koje smo mi ulovili i zatvorili, psa vjerovatno nismo mi pripitomili. Prema jednoj od vodećih teorija, pas je pripitomio sam sebe. Prije desetina hiljada godina oni vukovi koji su se manje bojali ljudi počeli su se muvati oko naših logora, po ostacima hrane. Najsmireniji su ostajali najbliže, dobijali najviše i tako, generaciju za generacijom, sami sebe prekrojili u pse.
Od pekinezera do doge, svi su jedna jedina vrsta i teoretski se mogu međusobno pariti. Još čudnije, koliko god izgledali kao različite životinje, genetski su gotovo identični. Sva ta razlika u veličini, njušci i ušima počiva na iznenađujuće malo gena. Zato je pas najraznovrsniji sisar na planeti.
Zbog nas su se promijenili i u licu. Juliane Kaminski je otkrila da psi imaju poseban mišić koji podiže unutrašnju obrvu, onaj isti koji kreira poznati molećivi pogled, a vukovi ga nemaju. Vjerovatno smo ga nesvjesno mi izabrali, jer nam je taj pogled teško odbiti. A kad se pas i čovjek gledaju u oči, kod oboje raste oksitocin, hormon povjerenja koji inače povezuje majku i dijete. S vukom se to ne dešava.
Možda je zato pas i više od ljubimca. Sve što ga čini psom, od pogleda u kutiju do onog molećivog izraza, okrenuto je prema nama. A taj pogled ide u oba smjera: dok on gleda u nas, i mi smo, ne primjećujući, počeli gledati u njega. Na kraju nije najjasnije ko je koga pripitomio.
🧬 Pramajka svih nas: žena koja nije bila prva
Negdje u istočnoj Africi, prije 150.000 do 200.000 godina, živjela je žena koju danas zovemo mitohondrijska Eva. Do nje, korak po korak preko majke pa njene majke, vodi loza svakog živog čovjeka.
Ime zvuči kao biblijska priča, ali radi se o genetici. I odmah da razbijemo zabludu: Eva nije bila ni prva ni jedina žena, niti je živjela sama s nekim genetskim Adamom u prahistorijskom vrtu. Oko nje su bili mnogi, s djecom, rodbinom, svađama oko vatre i vjerovatno barem jednom osobom koja je svima išla na živce.
Pa zašto baš ona? Zbog mitohondrija, malih energetskih centrala u našim ćelijama. One nose komadić DNK koji nasljeđujemo skoro isključivo od majke, a dalje ga prenose samo kćerke. Rodi li se u nizu samo sin, ta majčinska nit tu stane.
Zamislite porodično stablo, ali pratite samo tu jednu nit: majka, njena majka, majka njene majke, unazad. Dovoljno duboko, i svi mi ćemo stići do iste žene. Eva nije bila posebna ni pametnija od svojih savremenica. Njihove su se linije samo negdje ugasile, jer se rodio sin ili nije bilo djece, kao što se u historiji stalno dešava.
Ima i obrt: ta titula ne traje zauvijek. Kako ženske loze izumiru, Eva putuje kroz vrijeme, sve bliže nama. Pramajka nam se, u neku ruku, i dalje mijenja.
I tu je ljepota. Ne potičemo od jedne izabrane žene, nego od cijele zajednice koja je dijelila isti komad Afrike.
CITAT
Mi oblikujemo svoje alate, a potom oni oblikuju nas.
MARSHALL MCLUHAN