#139 Šta se desilo s IQ-om?
Fukoovo klatno - Umberto Eco (knjiga), Šimun Cimerman - Zavidavanje by Lado Tomičić (podkast), Oura prsten (gadget)
PREPORUKE
Knjiga koja je izmislila Dan Browna
📖 Fukoovo klatno - Umberto Eco
U srednjoj školi sam prijatelju posudio Da Vinčijev kod. Knjiga je kružila po razredu mjesecima. Na kraju ju je pročitao dvocifren broj ljudi. Ni prije ni poslije mi se nešto slično nije desilo s jednom knjigom. Meni je prijala jer me podsjećala na moj omiljeni strip o Martiju Misteriji: bile su tu zavjere, tajne lože i tragovi koji vode do zabranjenog znanja. A posebno mi se sviđalo što je autor Dan Brown beskompromisno tvrdio da je sve u knjizi zasnovano na činjenicama.
Desetak godina kasnije pročitao sam Fukoovo klatno i iluzija se razbila.
Umberto Eco je još 1988. napisao roman o trojici urednika u Milanu koji iz intelektualne dosade odluče da izmisle konspirativni Plan. Ubacuju ezoterične materijale u kompjuter kojeg su krstili Abulafija i puštaju ga da nasumično spaja podatke, a iz tih slučajnih veza izraste teorija koja spaja templare, rozenkrojcere i kabalu. Kreću kao šala. Ali kad ljudi oko njih povjeruju, Plan se otme kontroli i počne da ubija. Kad su ga kasnije pitali za Browna, Eco je odgovorio kratko: „Dan Brown je lik iz mog romana. Ja sam ga izmislio.”
Ali knjiga nije šala na račun Brownovih čitalaca. Eca ne zanima koja je zavjera istinita, nego psihologija koja ih svuda traži. Istu tu opsjednutost Planom Eco kasnije, u eseju Ur-Fašizam, prepoznaje kao srž jedne političke bolesti: potrebu za nevidljivim neprijateljem koji će nam dati identitet.
U broju #113 pisao sam o istraživanju po kojem skoro 40% ljudi u Hrvatskoj vjeruje da masoni i iluminati upravljaju svijetom. Siguran sam da su brojke slične i u ostatku regije.
Možda je Fukoovo klatno najbolje čitati upravo ovako: ne kao triler o templarima, nego kao ogledalo.
Pakao u raju, par sati od Sarajeva
📺 Lado Tomičić razgovara sa Šimunom Cimermanom
Bitka na Sutjesci me oduvijek fascinira. Starijim generacijama je u Jugoslaviji bila stalna tema, a moja generacija i one mlađe gotovo ništa o njoj ne znaju. A sve se to odigralo svega par sati vožnje od Sarajeva. I ne bi mi bila manje zanimljiva ni da se desila negdje drugdje.
Šimun Cimerman je politolog, bivši vaterpolist i organizator ekstremnih pustolovnih utrka. Za knjigu Bitka na Sutjesci: pakao u raju prepješačio je i provozao sve pravce po kojima su se kretali i partizani i sile Osovine, preko tri hiljade kilometara. U razgovoru s Ladom Tomičićem razlaže to sve redom, s puno historijskog konteksta.
Šta mi je ostalo:
Ogromna brojčana prednost Osovine. Oko 16.000 partizana i 3.500 ranjenika protiv otprilike 127.000 njemačkih, italijanskih, ustaških i bugarskih vojnika. Za finalnu ofanzivu Nijemci su s Kavkaza dovukli Prvu brdsku diviziju, specijalizovanu za planinski teren.
Taktički poraz, strateška pobjeda. Partizani su se probili kroz obruč uz teške gubitke, ali su preživjeli kao pokret. Britanski oficir William Deakin je cijelu bitku proveo s njima i ranjen je istom bombom kao i Tito. Njegov izvještaj Churchillu bio je ključan za preusmjeravanje savezničke podrške s četnika na partizane.
Fascinantan teren. Cimerman Sutjesku opisuje kao Alpe koje izrastaju iz prašume. Na tim kanjonima i planinama motorizovana tehnika nije pomagala, pa su se Nijemci morali oslanjati na pješačenje i tovarne konje. Partizanima je, s druge strane, poznavanje terena omogućilo sigurno noćno kretanje. Po koraku su u mraku razaznavali je li stao jelen ili njemačka čizma.
Durmitorski Schindler. Možda najčudnija epizoda iz knjige: major Anders iz 7. SS divizije je odbio izvršiti naredbu o strijeljanju nekoliko stotina civila. Poslije rata su baš ti ljudi svjedočili u njegovu korist na suđenju u Beogradu.
Pisac koji je tu bitku prehodao. Cimerman nije historičar po struci, nego pustolov i planinar koji je umjesto klasične arhivske rekonstrukcije sam prošao te staze, kao neki Indiana Jones s GPS-om.
Ako vas razgovor zainteresuje, knjiga je logičan sljedeći korak: preko 400 stranica s kolorisanim fotografijama i kartom na kojoj su ucrtani svi puteljci.
Moj život s Ourom
📈 Oura prsten
Sandro Zovko iz Mostara drugi put piše za Preporuke. Inženjer i poduzetnik, strastveni teniser i ljubitelj gadgeta, te čovjek koji ne prestaje učiti.
Piše Sandro Zovko
Radoznao sam čovjek koji već dugo prati gadgete za zdravlje i aktivnost. Kroz ruke su mi prošli FitBit, nekoliko generacija Apple Watcha, Rolla, a sada Oura. Mislim da zato mogu ponuditi iskren, paralelan pogled.
Oura je prije svega za ljude koji žele pratiti kako im tijelo funkcionira. Mjeri san, stres, readiness i aktivnost, a svaka kategorija dobija ocjenu od 1 do 100.
Zamislite prsten koji dok spavate mjeri srčani ritam, temperaturu kože, razinu kisika u krvi i kvalitetu sna, a ujutro vam kaže jeste li spremni za izazovan dan ili trebate usporiti.
A onda vam ponekad kaže i ovo 👇
Readiness 63. Ocjena: fair. Poruka aplikacije je jasna: Rest helps. Tijelo je umorno, Recovery index skroman, san osrednji. Nema paničarenja, nema dramatike, samo miran i jasan savjet: uspori. I to je upravo ono što sam učinio.
I evo što se dogodi kada poslušate svoje tijelo 👇
Svega par dana kasnije, Readiness 86. Sleep 89. Activity 89. Više od 1h 45 minuta restorativnog vremena. Tijelo se oporavilo, brojevi su to potvrdili, a osjećaj dvostruko.
To je možda najljepša lekcija koju mi je Oura dala. Koliko je ljudsko tijelo savršen organizam kada mu date što traži. Nije potrebno tjednima čekati da osjetite razliku. Ponekad su dovoljna samo dva, tri dana pravog odmora da se Readiness s 63 popne na 86. Podaci to ne pretpostavljaju, oni to dokazuju.
I tu dolazimo do onoga što Ouru čini drugačijom od svega što sam dosad nosio na ruci. Nema notifikacija. Nema zujanja. Nema informacija koje vam skaču pred očima. Oura je nenametljiva suputnica koja mirno radi svoj posao u pozadini. Kada vi odlučite, otvorite aplikaciju na mobitelu i već nakon par sekundi pred vama su svježi podaci. Nije uređaj koji vam govori što da radite, nego onaj koji čeka da ga vi pitate.
U svijetu gdje nas svaki uređaj pokušava privući pažnju, to je pravo osvježenje.
Prati i sportske aktivnosti, ali tu je znatno slabija od Apple Watcha. Igram tenis i moram biti iskren: nakon meča, analiza je razočaravajuća. Nema opsežnih podataka kakve pruža Apple Watch, posebno kada govorim o analizi zona otkucaja srca i preciznom trajanju meča. Dok Apple Watch gotovo kirurški raščlanjuje svaki segment treninga, Oura daje osnovne informacije i stane. Za nekoga tko želi razumjeti kako je tijelo reagiralo na sat i pol intenzivne igre, to jednostavno nije dovoljno.
Inače, Oura je europski proizvod iz Finske i 24 sata dnevno prati više od 20 biometrijskih podataka. Baterija traje 7 do 8 dana, a punjenje sat vremena. Za usporedbu, pametni sat u pravilu ne možete izgubiti, jer ga najčešće nađete tamo gdje ste ga ostavili: na punjaču.
Posebno ga preporučujem poslovnim ljudima. Jeste li pod stresom koji ne primjećujete jer ga adrenalin prekriva? Kako obilna večera do kasno ruši kvalitetu sna? S Ourom to više nisu pretpostavke, to su podaci.
Nije savršen, ali je dovoljno dobar. Inovacija više nije privilegija velikih industrija, a Oura je primjer: na vrh je dospio zato što je prepoznao pravu potrebu, ne za još jednim ekranom na tijelu, nego za uređajem koji prati ono što drugi ignoriraju.
No ako gledam unaprijed, očekujem evoluciju. Dizajn bi mogao biti elegantniji i manje nezgrapan, prsten koji bi se još više stopio s nakitom koji nosite svakodnevno. I što je još važnije, vidim prostor u gamifikaciji zdravlja: ne samo da vam Oura kaže gdje ste, nego da vas aktivno vodi prema tome kako popraviti stanje. Konkretni savjeti, mali ciljevi, vidljiv napredak. To je razlika između uređaja koji bilježi i asistenta koji pomaže.
Budućnost nosivih uređaja je uzbudljiva, vidjet ćemo koliko brzo će ostatak industrije sustići Ouru.
Oura nije samo gadget. Oura je osobni zdravstveni savjetnik kojeg nikad ne skidate s prsta.
ZANIMLJIVOSTI
🫀 HRV: zašto razmak između otkucaja govori više od pulsa
Sandrov tekst iznad mi je pokrenuo jedno pitanje. Pitao sam još nekoliko prijatelja koji nose Ouru šta im je glavna korist od prstena, i skoro svi su rekli istu stvar: HRV. Ne puls. Ne broj koraka. Već varijabilnost otkucaja srca.
Ispostavlja se da je ideja zgodna. HRV nije koliko puta srce kucne u minuti, nego koliko se razmaci između pojedinačnih otkucaja razlikuju jedan od drugog. Srce ne radi kao metronom, čak ni kad mirno sjediš . A evo paradoksa: što su te varijacije veće, to je obično bolji znak.
Razlog je u autonomnom nervnom sistemu, onom dijelu koji radi u pozadini dok mi brinemo o drugim stvarima. Kad si naspavan i opušten, dio sistema koji te smiruje pušta srce da diše, pa razmaci više variraju. Kad si pod stresom, nenaspavan, mamuran ili pretreniran, sve se ukoči i HRV padne. Zato ga vrhunski sportisti decenijama koriste kao ranu najavu da tijelo nije spremno za težak trening.
Da li bismo ga svi trebali pratiti? Tu stvar postaje zanimljiva. HRV je izrazito individualan: moj broj od 45 i tvoj od 85 nisu uporedivi. Ono što ima smisla pratiti jeste vlastiti trend kroz sedmice i mjesece, i to samo ako ti taj podatak nešto mijenja u ponašanju. Ako ti niži broj samo napravi anksioznost kad se probudiš, prsten tu radi više štete nego koristi.
Možda je najzanimljiviji dio cijele priče ovaj: tijelo nam oduvijek šalje signale koje tek sad učimo čitati. A svaki signal, ako ga čitaš bez konteksta, može postati izvor buke umjesto korisnog uvida.
📐 Pravilo 3 i 10: zašto se timovi i vojske lome na istim brojevima
Jedno od čudnijih pravila u biznisu: timovi često počinju raditi lošije baš kad postanu veći. Firma koja je sa tridesetoro ljudi odlično funkcionisala, na stotinu odjednom teško diše. Novom direktoru u firmi od dvjesto zaposlenih svi govore da treba poboljšati procese, a on pamti kako je sa trideset sve nekako išlo samo od sebe.
Odgovor možda leži u pravilu Hirošija Mikitanija, osnivača japanskog Rakutena. Gradeći firmu od nule do više hiljada zaposlenih, primijetio je da nešto svaki put pukne na istim veličinama: kod troje, deset, trideset, sto, tristo, pa hiljadu ljudi. Uvijek na umnošcima brojeva tri i deset.
Logika je jednostavna. Broj ljudi raste pravolinijski, ali broj mogućih odnosa skače mnogo brže. Troje ljudi ima tri moguća para, deset ih ima četrdeset pet, trideset čak četiri stotine trideset pet, sto skoro pet hiljada. Sve što je u manjem timu prolazilo kroz razgovor uz kafu mora se iznova osmisliti čim se pređe naredni prag.
Zanimljivo je da do tih pragova nisu prvi došli biznismeni, nego vojske. Moderne armije organizovane su otprilike ovako: desetina (logično) broji desetak vojnika, vod tridesetak, četa sto do dvjesto, bataljon tristo do hiljadu, a brigada tri do pet hiljada. Čak je i rimska legija bila podijeljena na centurije od stotinjak ljudi (otud i riječ centurion). Iste pragove koje je Mikitani otkrio u tehnološkoj firmi, vojska je izbrusila kroz hiljade godina ratovanja, jer se radi o istom pitanju: koliko ljudi uopšte može ostati u koordinaciji kad vrh više ne može svakog lično poznavati.
Isto pravilo radi i izvan biznisa i kasarne. Lomi se u udruženjima, redakcijama, fakultetskim katedrama, te u svakoj grupi koja mora zajedno odlučivati.
Kad neki tim odjednom krene nizbrdo, nije obavezno da su ljudi postali gori. Ponekad je samo stigao do novog praga na kojem stara pravila više ne vrijede.
🧠 Flynnov efekat: kako smo postali pametniji (i šta se onda desilo)
Da prosječan čovjek iz 1920. godine uđe u današnju učionicu i uradi IQ test, ispao bi duboko ispod prosjeka. Razlog nije da su generacije prije nas bile gluplje, nego nešto čudnije: rezultati na IQ testovima rasli su kroz gotovo cijeli 20. vijek, oko tri poena po deceniji.
Novozelandski istraživač James Flynn prvi je ozbiljno progovorio o ovoj pojavi i odmah postavio neugodno pitanje: ako smo zaista toliko pametniji od prethodnih generacija, zašto ih ne doživljavamo kao naivne? Naši djedovi su vodili preduzeća, popravljali stvari bez YouTubea i snalazili se u životima koji ni nama ne bi bili laki.
Flynnov odgovor ide otprilike ovako: kroz 20. vijek svijet je postao apstraktniji. Umjesto njiva, krava i kola, većina nas je završila u školama i kancelarijama, gdje se radi s kategorijama, hipotezama i simbolima. IQ testovi baš tu vrstu razmišljanja najviše nagrađuju.
Da bi to ilustrovao, Flynn je volio da citira razgovore koje je sovjetski psiholog Aleksandar Lurija 1930-ih vodio sa seljacima u Uzbekistanu. Kad ih je pitao šta imaju zajedničko pas i zec, odgovor je redovno bio: „pa pas lovi zeca.” Moderan odgovor da su oboje sisari jednostavno im nije padao na pamet. Ne zato što su bili glupi, nego zato što njihov svijet nije tražio tu vrstu razmišljanja.
A onda se priča zakomplikovala. Od 1990-ih rezultati u Norveškoj, Finskoj, Danskoj i još nekoliko razvijenih zemalja su počeli da padaju. Istraživanje iz 2023. pokazalo je sličan trend i kod Amerikanaca između 2006. i 2018. Uzroci su još uvijek otvoreno pitanje: pametni telefoni, promjene u obrazovanju, pad pažnje, zagađenje, ili možda promjene u ishrani.
Možda je najzanimljivija poenta cijele priče ova: ono što zovemo inteligencijom nije jedna fiksna stvar u glavi, nego način razmišljanja koji određeno vrijeme najviše nagrađuje. Djed nije bio gluplji. Samo je svijet od njega tražio druge stvari.
CITAT
Mi smo način na koji svemir spoznaje samoga sebe.
CARL SAGAN