#144 Čovjek koji je dvaput otrovao planetu
Zatrovani kalež - Robert Jackson Bennett (knjiga), Joel Mokyr on Clans, Corporations, and a Culture of Growth (podkast), Četiri kontraintuitivna kućanska savjeta (life hack)
PREPORUKE
Detektivka koja odbija da gleda
📕 Zatrovani kalež | The Tainted Cup - Robert Jackson Bennett
Glavna istražiteljica u ovoj knjizi gotovo ne izlazi iz kuće i nosi povez preko očiju. Ne zato što ne vidi, nego zato što joj gledanje smeta u razmišljanju.
Zove se Ana Dolabra. Genijalna je, bezobrazna i potpuno nezainteresovana za to kako se ophodi prema ljudima. Meni je od prve stranice ličila na doktora Housea, mog omiljenog TV lika svih vremena. To vjerovatno nije slučajno, jer je i House napravljen po uzoru na Sherlocka Holmesa.
Njen Watson zove se Dinios Kol i predstavlja Anine oči na terenu. U ovom svijetu ljudi se mogu biološki nadograditi, a Din je dobio savršeno pamćenje: mjesto zločina obiđe jednom, pa ga Ani prepriča do posljednjeg detalja.
Kvaka je u tome što je disleksičan i to krije od svih. Da bi zapamtio tekst, mora ga prvo pročitati naglas, pa to radi kad ga niko ne gleda.
Svijet oko njih glavni je razlog zbog kojeg ću čitati i nastavke. Carstvo se brani od ogromnih stvorenja koja svake kišne sezone izlaze iz mora, a iz njihove krvi naučilo je mijenjati biljke i ljude (i ovdje malo podsjeća na seriju Attack on Titan, preporuku iz #39). Neko je nadograđen za pamćenje, neko za snagu, neko za nešto treće. Nijedna nadogradnja ne dolazi bez cijene.
Ana rješava slučajeve tako što svjesno odbija da vidi sve. Informacija joj ne nedostaje. Njena vještina je da izabere šta je važno.
Zašto su se Evropa i Kina razišle
🎧 Joel Mokyr on Clans, Corporations, and a Culture of Growth - Conversations with Tyler
U našem jeziku postoje amidža, daidža i tetak. Postoje jetrva, zaova i djever. Engleski sve to smjesti u uncle, aunt i in-law.
Jezik pamti ono što je ljudima bilo važno.
Sjetio sam se toga slušajući razgovor Tylera Cowena s Joelom Mokyrom, historičarem ekonomije i jednim od dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju 2025. godine.
Mokyr je s Avnerom Greifom i Guidom Tabellinijem napisao knjigu Two Paths to Prosperity, o tome kako su Evropa i Kina od sličnog početka stigle na sasvim različita mjesta. I to doslovno sličnog početka: oko 800. godine, u vrijeme Karla Velikog, razlika među njima nije bila naročito velika.
Ovo mi je posebno ostalo:
Evropa je počela povezivati ljude koji nisu rodbina. Nastaju univerziteti, samostani, esnafi i samoupravni gradovi. Mokyr ih zove korporacijama, a misli na ljude koji ne dijele pretka, nego cilj. U Kini se društvo sve više organizuje oko šire porodice i klana.
Jedan od razloga bio je crkveni obračun s brakovima među rodbinom. Katolička crkva vijekovima je branila brak među srodnicima, čak do petog koljena. Mokyr navodi nekoliko motiva: strah od incesta, želju da oslabi lokalne strukture koje joj konkurišu za uticaj i praktičan interes da imovina ljudi bez nasljednika pripadne crkvi. Univerziteti nisu bili dio plana, ali su se svejedno desili.
Poslije 1400. kineske inovacije naglo usporavaju. Neke ranije vještine čak se gube, poput izrade složenih astronomskih satova.
Geografija je odredila s kim se ko tuče. Kina je dugo ostajala objedinjena jednim pismom i carskim sistemom, dok su glavne prijetnje dolazile izvana, iz stepe. Osvajači (npr. Mongoli) bi je povremeno pregazili, a zatim sami postali Kinezi: preuzeli bi jezik, odjeću, konfucijanizam i carske ispite. Evropa je ostala rascjepkana na države koje su uglavnom ratovale međusobno. To je bilo skupo, ali je značilo i da ideja koju jedan vladar zabrani može preživjeti dvije granice dalje.
Mokyr ne tvrdi da je Kina zakazala. Izgradila je sistem koji je dobro proizvodio ono što joj je bilo najvažnije: stabilnost i unutrašnji mir. Evropa je dobila nemirniji sistem, sklon eksperimentu, sukobu i stalnoj promjeni. Iz njega su došli rast i inovacije, ali i sve neugodnosti koje uz njih idu.
A mi smo po toj podjeli negdje na pola puta. I univerziteti i esnafi stigli su kod nas davno, ali smo ipak zadržali posebnu riječ za daidžinicu.
Kad trud odmaže
⚡ LIFE HACK: Četiri kontraintuitivna kućanska savjeta
Prije petnaestak godina radio sam za proizvođača deterdženata. Tamo sam naučio nešto što od tada uglavnom bezuspješno pokušavam prenijeti dalje: suđe ne treba ispirati prije nego što uđe u mašinu.
Današnje mašine i deterdženti napravljeni su da skidaju ostatke hrane. Mnoge novije mašine imaju i senzor koji u prvim minutama procjenjuje koliko je voda prljava, pa tome prilagođava trajanje i jačinu ciklusa. Ako ste sve prethodno isprali, mašina može zaključiti da velikog posla nema.
Uputstvo je jednostavnije od naše navike: krupne ostatke bacite u kantu, a ostalo prepustite mašini. Time štedite i vodu, jer ispiranje pod otvorenom slavinom potroši više nego cijeli ciklus.
Još tri savjeta iz iste porodice:
Sirovo pileće meso ne treba prati. Voda ne uklanja bakterije, nego ih raspršuje po sudoperu, radnoj ploči i priboru. Salmonelu i kampilobakter ubija dovoljna temperatura kuhanja, ne mlaz iz slavine.
Vruću hranu ne treba ostaviti da se satima hladi na šporetu. Veliku količinu podijelite u manje, pliće posude i stavite u frižider najkasnije u roku od dva sata. USDA navodi da vruća hrana može direktno u frižider, samo veliki lonac supe ili gulaša treba podijeliti da bi se brže ohladio.
Vruća voda ne pere ruke bolje od hladne. Rutgers je testirao pranje vodom od 15, 26 i 38 stepeni i nije našao značajnu razliku u uklanjanju bakterija. Voda dovoljno vruća da ih ubije bila bi dovoljno vruća da opeče i vas. Posao rade sapun, trljanje i vrijeme. Temperatura je tu da vam bude ugodno.
Ono što povezuje sva četiri savjeta nije nauka nego psihologija. Teško ih usvajamo jer od nas traže da prestanemo raditi nešto što nam izgleda kao dodatni trud. A osjećaj da smo se potrudili i dobar rezultat nisu uvijek ista stvar.
ZANIMLJIVOSTI
🎻 Homerov zanat: pjesma bez autora
Ilijada i Odiseja izrasle su iz usmene tradicije starije od grčkog alfabeta. Zajedno imaju gotovo 28.000 stihova, a govore o događajima koji su već tada bili stari nekoliko stoljeća. Generacije pripovjedača nosile su te priče u glavi.
Stoljećima se pitalo ko je bio Homer. Početkom tridesetih američki klasičar Milman Parry postavio je bolje pitanje. Nije ga zanimalo ko, nego kako.
Primijetio je da se kod Homera stalno vraćaju isti sklopovi: brzonogi Ahil, sivooka Atena, more boje vina. Onda je uočio nešto još zanimljivije. Ahil nije uvijek brzonog zato što upravo nekuda trči, nego zato što taj epitet savršeno popuni ostatak stiha.
To nisu samo ukrasi pjesnika koji voli pridjeve, već gotovi komadi jezika izliveni po mjeri ritma.
Pjevač, prema Parryju, ne pamti pjesmu kao nepromjenjiv tekst. On je iznova sastavlja dok pjeva, koristeći formule, prizore i zaplete koje poznaje. Kao zidar koji ne pamti kuću, nego zna kako se kuća gradi.
Parryju je trebala živa tradicija da to dokaže. Našao ju je kod nas.
Između 1933. i 1935. Parry i njegov student Albert Lord obilazili su Bosnu, Hercegovinu, Sandžak i Crnu Goru. Pomagao im je Nikola Vujnović, guslar i Parryjev hercegovački saradnik. Nosili su posebno napravljen aparat s dva gramofona, kako se snimanje ne bi prekidalo dok mijenjaju ploču.
Vratili su se s više od 3.500 aluminijskih ploča, danas sačuvanih u Harvardovoj zbirci Milmana Parryja.
Najveće otkriće bio je Avdo Međedović, nepismeni guslar iz Obrova kod Bijelog Polja. Danima je diktirao Ženidbu Smailagić Mehe: 12.311 stihova. Odiseja ih ima 12.110. Avdo je rekao da zna i duže pjesme.
Otad Homer manje liči na pisca koji je jednog jutra sjeo za sto i napisao dva epa, a više na zanat koji je trajao stoljećima prije nego što ga je neko zapisao.
A do tog odgovora stiglo se tako što je jedan Amerikanac sjeo u našu kafanu i slušao.
👓 Prekasni izum: zašto Rim nije došao do naočala
Rim je imao staklo. Imao je pismenu elitu koja je po cijele dane čitala i diktirala. I imao je potrebu koja nije kulturna nego biološka: negdje u četrdesetima očno sočivo počinje gubiti elastičnost, pa sitan tekst počne da bježi.
Senator koji je s pedeset godina pokušavao pročitati vlastiti govor imao je isti problem kao ja kada odmičem telefon od lica.
Seneka je čak zabilježio pola rješenja. U Prirodoslovnim pitanjima piše da se slova, koliko god bila sitna i nejasna, kroz staklenu kuglu punu vode vide krupnije i jasnije.
Primijetio je povećanje, zapisao ga i nastavio dalje. Do naočala je trebalo proći još više od hiljadu godina.
U Rimu su ljudi koji su znali stvari i ljudi koji su pravili stvari živjeli u odvojenim svjetovima. Proučavanje svjetlosti bilo je posao obrazovanog čovjeka. Brušenje stakla bilo je posao zanatlije, često roba. Nisu imali mnogo razloga da razgovaraju.
Rimljani također nisu imali našu ideju stalnog tehnološkog napretka. Bili su izuzetno praktični. Treba dovesti vodu, sagrade akvadukt. Treba brzo pomicati vojsku, naprave puteve koji i danas stoje. Ali nije postojala šira kultura prema kojoj svako rješenje treba dalje popravljati, a znanje o prirodi pretvarati u bolji materijalni život.
Ta ideja u Evropi postaje snažna tek mnogo kasnije, a naočale se pojavljuju krajem 13. vijeka u Italiji, vjerovatno u Pisi.
⛽ Skupa informacija: čovjek koji je dvaput otrovao planetu
Da morate imenovati osobu koja je nanijela najviše štete planeti, koga biste izabrali? Diktatora? Naftnog tajkuna?
Ozbiljan kandidat bio bi američki hemičar čije ime skoro niko ne zna.
Thomas Midgley Jr. je 1921. u laboratoriji General Motorsa rješavao dosadan problem: automobilski motori su kuckali. Pronašao je dodatak koji je to zaustavljao, tetraetil olovo. Kompanija ga je u prodaji nazvala Ethyl i iz reklama pažljivo izbacila riječ olovo.
Postojao je i etanol koji je radio sličan posao, ali ga je bilo mnogo teže pretvoriti u zaštićen i izuzetno profitabilan proizvod.
Cijena tetraetil olova vidjela se gotovo odmah. U pogonu u New Jerseyju pet radnika je umrlo, a deseci su završili teško otrovani. Neki su halucinirali insekte, padali u bijes i gubili razum.
I sam Midgley otrovao se 1923. godine. Napisao je da mora prekinuti rad i pronaći mnogo svježeg zraka.
Godinu kasnije izašao je pred novinare, polio ruke tetraetil olovom, minutu udisao paru iz bočice i objavio da to može raditi svaki dan. Nekoliko dana poslije država je zatvorila pogon.
Godine 1930. Midgley je predvodio tim koji je riješio još jedan ozbiljan problem. Tadašnji rashladni gasovi bili su zapaljivi ili otrovni, pa je curenje frižidera moglo ubiti cijelu porodicu. Novi gas nije gorio, nije smrdio i u uobičajenoj upotrebi nije trovao ljude. Nazvan je freon.
Izum je zaista učinio frižidere sigurnijim. Ali niko nije znao da će se freoni popeti u stratosferu i tamo razgrađivati ozonski omotač.
I tu je važna razlika između njegova dva velika izuma. Kod freona opasnost nije bila poznata. Kod olova upozorenja su postojala od početka, ali su bila skupa za prihvatiti.
Olovni benzin je s pumpi širom svijeta konačno nestao 2021. godine. Freone je potisnuo Montrealski protokol, a ozonski omotač se polako oporavlja.
CITAT
Nastoj da nikada ne budeš najpametnija osoba u prostoriji. A ako jesi, pozovi pametnije ljude ili pronađi drugu prostoriju.
MICHAEL DELL