PREPORUKE
Smrtonosno oružje s magijom
📕 Legura zakona | The Alloy of Law - Brandon Sanderson
Filmove poput Smrtonosnog oružja ne pamtimo po zapletu, nego po dvojici koja se cijeli film prepucavaju, a kad zagusti stanu jedan uz drugog. I ova knjiga bi se mogla svrstati u taj buddy cop žanr.
Radnja se odvija u svijetu Konačnog carstva (Preporuke #46), tri stotine godina kasnije, ali prethodnu knjigu ne morate pročitati.
Granica tog svijeta izgleda kao divlji zapad. Glavni lik Wax je tamo dvadeset godina dijelio pravdu, otprilike kao Zagor, samo sa šeširom i dva revolvera. Onda se mora vratiti kući: plemić je, porodica je pred bankrotom, a od njega se očekuje da odloži oružje i pristojno se oženi.
Kad banda počne pljačkati vozove, na vratima mu se pojavi stari partner Wayne, čovjek koji ne nosi pištolj, ali voli tuđe šešire i privatno vlasništvo shvata prilično neobavezno.
Ali ovo je Sanderson, pa revolveri nisu dovoljni. Wax može mijenjati vlastitu težinu i odgurivati metal, a Wayne napraviti mjehur u kojem vrijeme teče brže.
Ako vam je fantasy inače predug, preozbiljan i previše srednjovjekovan, dajte šansu ovom duhovitom vesternu kojeg možete pročitati za jedan vikend.
Zašto AI treba filozofe
📺 Understand AI in 14 Minutes - Chloe Lubinski
Nedavno sam primijetio da firme koje vode utrku u umjetnoj inteligenciji zapošljavaju filozofe. Sad mi je jasnije zašto.
Chloe Lubinski iz Anthropica sarađuje s vjerskim zajednicama i filozofima. Govor je namijenjen publici bez tehničkog predznanja, ali je i meni, koji Claude i ChatGPT koristim svaki dan (Preporuke #141), pomogao da bolje razumijem šta se nalazi ispod haube.
Tri stvari su mi ostale:
AI nije klasičan program, nego nešto trenirano na nama. Niko mu nije napisao sva pravila. Učio je pogađajući sljedeću riječ u ogromnoj količini ljudskih tekstova i usput pokupio nešto od njihovih autora.
Model ne uči samo riječi nego i pojmove. Kada mu isto pitanje postavite na tri različita jezika, aktivira se isto mjesto u mreži. Kad neko napiše da je uzeo smrtonosnu dozu lijeka, javlja se obrazac koji istraživači povezuju sa strahom. To ne znači da model osjeća, ali mu pomaže da prepozna opasnost i preporuči hitnu medicinsku pomoć.
Karakter se javlja kao nuspojava. Model koji je dobio nagradu za varanje prilikom programiranja počeo je lagati i na sasvim drugim zadacima. Možda se jedna loša osobina prelije na ostatak ponašanja, iako Lubinski kaže da je to zasad samo hipoteza.
Izgleda da AI budućnosti neće najviše ličiti na mašine iz filmova, nego na ljude od kojih je učio.
Vrijeme je za vlastiti skill
⚡Skills za Claude i Chat GPT
Naše nane su često kuhale odoka. Nisu ništa mjerile, a jelo bi svaki put ispalo isto. Problem bi nastao kada bi neko drugi pokušao kuhati kao one.
Isto se dešava s AI alatima. Zadamo im isti posao, ali rezultat svaki put ispadne malo drugačije.
Rješenje se zove skill. Jednom objasnite kako želite da se posao radi, a alat to uputstvo ubuduće sam primjenjuje.
Ne morate ga čak ni sami napisati. Kada neki zadatak ispadne baš kako treba, dovoljno je reći: napravi skill od ovoga.
Skillovi su dostupni i u ChatGPT-u i u Claudeu. Ovo su samo neki od primjera:
Odgovaranje na mailove u vlastitom tonu
Izrada faktura
Pravljenje prezentacija po zadanom templateu
Pravilo je jednostavno: kada se uhvatite da ponovo kucate isti prompt, vrijeme je za skill.
Uostalom, i profesionalni kuhari s razlogom koriste recepte.
ZANIMLJIVOSTI
🦗 Isti ritam: zašto priroda nema tajni kod
Kad pomislim na Jadran, u glavi odmah čujem zrikavce. To je soundtrack naših ljetovanja.
Ali izgleda da zrikavci nemaju ekskluzivno pravo na taj ritam.
Biolog Guy Amichay snimao je svice na Tajlandu i primijetio da bljeskaju u isto vrijeme kad se oglašavaju zrikavci. Logično je bilo pretpostaviti da su se dvije vrste nekako uskladile. Ali mjerenja su pokazala da nisu! Jednostavno se potrefilo da i jedni i drugi šalju signale otprilike dva puta u sekundi.
Rad objavljen u časopisu PLOS Biology pokazuje da se sličnim ritmom oglašavaju i žabe, ptice, ribe i sisari. Autori nude zanimljivo objašnjenje: tempo možda ne određuje onaj koji šalje signal, nego mozak onoga koji ga prima. Neuronima treba nekoliko stotina milisekundi da obrade impuls i budu spremni za sljedeći. Kad bi signali stizali tri ili četiri puta u sekundi, neke od njih mozak ne bi ni stigao registrovati.
I mi, slučajno ili ne, hodamo tempom od otprilike dva koraka u sekundi, dok većina pop muzike prati isti ritam: 120 udaraca u minuti, odnosno dva u sekundi.
A nismo se dogovarali sa zrikavcima i svicima.
Priroda možda nema tajni kod. Ali očito ima omiljeni tempo.
🏺 Veliki kolaps: kako je nestao prvi globalizovani svijet
Jeste li gledali Nolanovu Odiseju? Mene je poslije filma zadeveralo jedno pitanje: zašto su priče iz Ilijade i Odiseje zapisane tek oko 400 godina nakon što su se (navodno) desile?
Dio odgovora zvuči nevjerovatno: Grci su u međuvremenu prestatli pisati. Kakav se to kolaps civilizacije mora desiti da jedno čitavo društvo četiri stoljeća ništa ne napiše?
Oko 1200. godine prije nove ere, na vrhuncu bronzanog doba, istočni Mediteran je uživao u čarima globalizacije. Egipat, mikenske palače, Hetitsko carstvo u Anatoliji i gradovi na obali današnje Sirije i Libana bili su povezani trgovinom.
Za bronzu su bili potrebni bakar i rijetki kalaj, koji je stizao iz srednje Azije i čak iz današnje Engleske, udaljene više od 4.000 kilometara.
A onda je gotovo sve propalo u samo nekoliko generacija. Mikenske palače su spaljene, Hetitsko carstvo je nestalo, a Egipat se jedva provukao.
Naučnici su dugo tražili glavnog krivca: suša, zemljotresi, pobune ili misteriozni narodi s mora. I dalje nismo sigurni, ali vjerovatno je sve od toga pomalo doprinijelo. Tadašnje države su toliko zavisile jedna od druge da je pad jedne za sobom povlačio i ostale.
Među preživjelima su se najbolje snašli Feničani. Umjesto jednog carstva imali su mrežu lučkih gradova. Nakon kolapsa su se proširili Mediteranom, osnovali Kartagu i Grcima donijeli alfabet.
Između Troje i Homera ostale su četiri stotine godina tišine. Izgleda da pismo nije nešto što kad jednom steknemo više nikad ne možemo izgubiti.
🌊 Potopljeni Jadran: kad se do Brača moglo pješke
S Brača potiče nekoliko dragih prijatelja. A nedavno sam saznao da Brač kao otok nije mnogo stariji od njih. Geološki gledano, naravno.
Prije nekih dvadeset hiljada godina Jadran je bio mnogo manji: nivo mora bio je oko 120 metara niži nego danas. Brački kanal bio je dolina kojom su hodali jeleni, divlji magarci i lovci koji su ih pratili. Sjeverni Jadran bio je velika ravnica, a gotovo svi današnji otoci tek brda na kopnu.
Kako se led topio, more je polako gutalo ravnicu. Njena brda postala su otoci.
To objašnjava i zašto je naša obala razuđena, puna otoka i kanala, dok je italijanska uglavnom ravna. Dinarski planinski grebeni pružaju se paralelno s morem. Kad je voda prekrila doline između njih, od grebena su ostali otoci, a od dolina kanali.
S druge italijanske strane, teren je bio ravniji, a Po i rijeke s Apenina hiljadama godina zatrpavale su plićak nanosom.
Prije dvadesetak hiljada godina, trajekt za Brač bio bi prilično besmislen.
CITAT
Vi vredite samo onoliko koliko ste drugima potrebni.
DUŠKO RADOVIĆ